U posljednjih desetak godina iz Hrvatske je iselilo 1214 liječnika, a na to ih je naviše natjeralo loše upravljanje i organizacija sustava zdravstva, pokazalo je istraživanje hrvatskih sociologa objavljeno u časopisu Migracijske i etničke teme, piše N1.

Sociolozi Ljiljana Pintarić s Filozofskog fakulteta u Osijeku i Drago Župarić-Iljić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu proveli su istraživanje intervjuima s 18 liječnika koji su već iselili iz Hrvatske, kako bi stekli relativno dublje uvide u ključne motive za njihovo iseljavanje iz Hrvatske, kaže se.

Dodaju da je to jedno od prvih obuhvatnijih istraživanja koje je pomoću kvalitativne metodologije nastojalo analizirati i razumjeti motive odlaska i premostiti jaz u postojećim istraživanjima.

Iseljavanje liječnika iz Hrvatske oblikuju brojni međupovezani čimbenici i ono je potaknuto nizom organizacijskih problema javnog zdravstvenog sustava, ponajprije teškim uvjetima rada, te visokom razinom percepcije korupcije, kako u javnom zdravstvenom sustavu, tako i u cijeloj državi.

Prvo loša organizacija, drugo aspiracije liječnika

Loše upravljanje i organizacija sustava nametnulo se kao primarni razlog odlaska, čak prije profesionalnih aspiracija liječnika, koji su drugi motiv odlaska.

Širi društveni i politički kontekst samo je opći okvir u kojem se događaju različite negativne institucionalne prakse, poput klijentelizma i korupcije, koje ulaze u jednadžbu sveopćeg nezadovoljstva sugovornika radnim okruženjem i radnim uvjetima, kaže se.

Veliki dio iseljenih liječnika i liječnica govorio je istraživačima o lošim međuljudskim odnosima kao jednom od najvažnijih razloga za iseljenje, a ta je tema u njihovim iskazima često povezana i s pretjeranom politizacijom struke, te formiranjem suprotstavljenih grupacija, tzv naših i njihovih.

U kontekstu međuljudskih odnosa spominjali su pojavu mobbinga, u većini slučajeva u odnosima nadređenih prema podređenima, ali ponekad i među kolegama na istoj hijerarhijskoj razini.

Pojavljuju se dvije vrste mobbinga, pojedinačni slučajevi iskorištavanja pozicije moći, koji je na neki način ugrađen u sustav, osobito prema mlađim liječnicima, napose specijalistima. Također, primjetan je poseban tip sustavnog mobbinga u vidu rodno diskriminativnoga zlostavljačkog ponašanja i korištenja pozicija moći za uznemirujuće prakse nadređenih spram podređenih radnika i radnica, kaže se.

Neizbježna je i tema nepotizma budući da pogodovanje pojedinim kolegama (“našima”) nauštrb drugih, odnosno, izostanak meritokratskih principa, obilježava odnose u radnim kolektivima u kojima postoje podjele na “naše” i “njihove”.

Na taj se aspekt naslanja i pojava visokog stupnja kompetitivnosti kod napredovanja u karijeri, naročito u kliničkim bolnicama u kojima postoji i aspekt bavljenja znanošću i nastavom na fakultetima.

Potrebne izmjene politike

Sveukupna slika upućuje na organizacijsku klimu koja tolerira, pa i potiče, a najviše prešućuje probleme u funkcioniranju, ne adresira ih, niti se njima bavi, te ne postoje adekvatni mehanizmi sankcioniranja neprihvatljivih ponašanja.

Autori ističu kako je važno preko mjera javnih zdravstvenih i obrazovnih politika pokušati ublažiti posljedice slabljenja profesionalnih institucija i cijeloga zdravstvenog sustava. Nedvojbeno je da Hrvatska iseljavanjem liječnika gubi vrijedne resurse, materijalne i ljudske, koji su bili uloženi u njihovo obrazovanje i u usavršavanje.

Od 2013. do 2024. iz Hrvatske je odselilo 1214 liječnika čija je prosječna dob 36 godine, s prosječno osam godina radnog iskustva, među kojima je 57 posto liječnica. Najviše ih je otišlo 2023., njih 158.

Suočavamo se s problemom održivosti zdravstvenog sustava i mogućnosti da nastavi osiguravati primjerenu zdravstvenu skrb i liječenje. Bez ulaganja u obrazovanje i usavršavanje, a potom i zadržavanje liječničkog kadra, izlažemo se riziku potencijalnog urušavanja standarda usluga liječenja zbog nedostatka stručnjaka, zaključuju sociolozi Ljiljana Pintarić i Drago Župarić-Iljić.

Objava Iz Hrvatske iselilo 1214 liječnika: Objavljeni najčešći razlozi odlaska pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Hrvatsku u potrazi za kvalitetnijim životom želi napustiti 72 posto osoba u dobi od 18 do 30 godina, pokazala je jedna studija, prenosi N1.

“Želim iseliti u nadi da ću se vani lakše zaposliti u struci na barem nekoliko godina”, objašnjava Vanja za Deutsche Welle, studentica eksperimentalne biologije na Sveučilištu u Zagrebu. I odmah dodaje kako očekuje da bi tad mogla jednostavnije naći posao i u Hrvatskoj.

No, nije li namjera odlaska iz domovine uobičajeno praćena kakvim-takvim planom za povratak, jednog dana?

“Vjerojatno jest, možda se tako lakše razmišlja i o odlasku“, nastavlja ona, „iako nitko ne zna što će mu se sve dogoditi u međuvremenu.“Njezina ideja zvuči podosta konkretno: otišla bi u Dansku, računajući s pravom na mirovinu koje se tamo ostvaruje nakon tri godine rada. “Skupljala bih iskustvo i staž, kao i referencu u životopisu. A ovamo bih se vratila onda kad bih imala šanse posjedovati nekakvu nekretninu za život”, naglasila je.

“Manje radno izrabljivana”

Dodatnu motivaciju Vanja crpi iz činjenice što je transžena, jedna od osoba koje se u Hrvatskoj, zbog svoje rodne pozicije, još uvijek mukotrpno bore za razumijevanje šireg društva. “Danska je u tome svakako liberalnija, ali zapravo mi je i bez toga cilj da budem što manje radno izrabljivana. Cijene u Hrvatskoj su vrlo europske, a plaće nipošto. Ne razumijem se u politiku, znam samo da se s takvim omjerima ne može normalno živjeti“, uvjerena je ova mlada biologinja.

27-godišnja Vanja je inače porijeklom iz Slavonije, pa u razgovoru za DW kaže: “Tamo je još gore nego u Zagrebu.” Priča da u Zagrebu pomalo zarađuje radom uz studij po nevladinim udrugama i klubovima, ali odmah dodaje da to „nije neka perspektiva”. “Ostaje mogućnost rada u ministarstvu ili zdravstvu, ali s razmjerno niskim koeficijentom. I bolje bi mi ovdje bilo da radim kao zubotehničarka, jer tu sam srednju školu završila”, kaže Vanja.

Drugi sugovornik zamolio je da ga predstavimo kao Antu, premda mu to nije pravo ime. “Otišli smo prije četiri i pol godine u Njemačku, djevojka i ja, odmah nakon njezina fakulteta, malo prije pandemije. Cijelo vrijeme mjerkamo kad bismo se vratili. I još ne znamo ni kad ni kako, jer se stanje u Hrvatskoj nije popravilo, nego pokvarilo. A pokvarilo se i ovdje, pa smo na neki način blokirani“, kaže on.

Na pitanje o nešto manjem broju odlaska hrvatskih građana u inozemstvo, prema novijim statistikama, on sliježe ramenima. Danas u Hrvatsku dolaze samo na ljeto i za Božić, a navedene podatke pripisuje općoj krizi koja sada trese i razvijeni dio Europe. Naime, lani je prvi put u Njemačku doselilo nekoliko tisuća hrvatskih građana manje, nego što ih je iz nje odselilo – valjda natrag u Hrvatsku.

Želi otići čak 72 posto mladih

S druge strane, jedna nedavna studija zagrebačkog Instituta za istraživanje migracija pokazala je da Hrvatsku i dalje želi napustiti čak 72 posto osoba u dobi između 18 i 30 godina. Obično se kao razlozi nabrajaju: nemogućnost dobivanja boljeg posla, rješavanja stambenog pitanja, korupcija između javnog i privatnog sektora, konzervativnost sredine. Ako nemaš svoj stambeni prostor – često se veli – nemaš u Hrvatskoj gdje živjeti, a ako nemaš još jedan dodatni za iznajmiti, nemaš ni od čega.

Ante i njegova partnerica su porijeklom iz sjeverozapadne Hrvatske; ona radi u medicini, a on u građevinarstvu. Kao što je rekao, nisu imali niti dandanas imaju „blagog pojma“ kako bi riješili svoje stambeno pitanje u RH. „Hajd’, još bi se posla i našlo”, razmišlja on naglas, „ima toga u našim strukama. Ali plaće nisu dovoljne za život, a mi bismo željeli najkasnije kroz nekoliko godina i djecu imati.”

Prema njegovim riječima, to će najvjerojatnije i odlučiti o njihovoj sudbini. Ako djeca krenu u školu u Njemačkoj, toga su njih dvoje svjesni, puno će teže biti realizirati povratak u RH, pa sve i da imaju riješeno stanovanje.

O tim i takvim egzistencijalnim te radnim iskušenjima na relaciji od Hrvatske prema inozemstvu, govorio je i sociolog Krešimir Krolo sa sveučilišta u Puli i Zadru, koji se dosta bavio mladima.

O uzrocima depopulacije RH on za DW kaže: “Prema onome što nam govore različita istraživanja više je čimbenika u pitanju koji istovremeno kombiniraju i stare i nove uzroke. S jedne strane imate odljev mladih koji smatraju da u hrvatskom društvu ne vrijede meritokratska načela, već načela stranačke ili obiteljske pripadnosti, barem kada je u pitanju posao u javnim institucijama i javnom sektoru općenito.”

“Onda biraju odlazak u države za koje smatraju da će svojim radom i trudom ostvariti znatno povoljnije životne prilike u odnosu na Hrvatsku. S druge strane, imate i problem koji nije vezan za javni sektor već i za nerazvijenost ponude na tržištu rada i u privatnom sektoru. Tu osim visokokvalificirane radne snage odlaze i niže kvalificirani radnici”, podcrtao je Krolo.

Problem turizma

Danas u Hrvatskoj, ekonomski gledano, najviše prosperira turizam. No, kao što ističe ovaj sociolog, riječ je o jednodimenzionalnoj industriji koja se rapidno razvija, a koja, osim niskih plaća stvara i nova nekvalificirana radna mjesta. Kako kaže, turizmu jedva da je potrebna i širina niskokvalificiranih radnika, a pogotovo ima jako malo potreba za radnom snagom sa završenim fakultetima. Na koncu, tu su i „galopirajuće cijene nekretnina koje generira neodrživi turizam”, što mladima fatalno otežava stambenu

“Također, prema nekim istraživanjima koje sam radio s kolegama i kolegicama s odjela prije više od osam godina, jedan od čimbenika odlaska za dio mladih može biti vezan za manjak društveno-kulturnih sadržaja u sredini u kojoj žive, gdje onda pogotovo kreativniji, poduzetniji i otvoreniji mladi imaju znatno veću tendenciju trajnog napuštanja rodnog mjesta u odnosu na mlade kojih kultura, u širem i užem smislu ponude, uopće ne zanima”, dometnuo je Krolo.

No jesu li povremene vladine demografske mjere unaprijed promašene, ako ih ne prati širi ekonomsko-politički zaokret? Krolo na to pitanje odgovara: “Ekonomska egzistencija i osiguranje temeljnih preduvjeta za stabilan život uvijek će biti primarni faktori u većim migracijskim obrascima. Demografske mjere su, u najboljem slučaju, samo zakrpe na postojeće strukturne probleme.”

“One mogu imati smisla i mogu imati konkretne učinke kada se naprave stvarni pomaci u nekim od dimenzija koje sam maloprije opisivao. No, za to treba puno više političke volje i ozbiljnih transformativnih programa umjesto ad hoc demografskih mjera koje mladi u prosjeku percipiraju kao prazne geste“, zaključio je ovaj sociolog, potom odgovarajući još i na pitanje o svojevrsnoj zarobljenosti Hrvatske u turizmu koji čini presudnu razliku u statusu njezinih žitelja.

“Dokle god država bude petinu svog proračuna temeljila na prihoda iz turizma, te razlike će samo sve više rasti, i moguće je očekivati i sve veći odljev mladih”, rekao je on. Ne treba gledati u figurativnu kristalnu kuglu, poručio je za kraj, nego je dovoljno vidjeti primjere u Europi gdje takav tip turizma doslovno uništava gradove i regije, iako im je udio od tog prihoda znatno manji u odnosu na Hrvatsku.

Objava Više od 70 posto mladih želi otići iz Hrvatske: “Ovdje vrijede načela stranačke pripadnosti” pojavila se prvi puta na Antena Zadar.