Franco Luxardo, rođeni Zadranin, danas 90-godišnjak, potomak poznate obitelji koja je u Zadru davne 1821. utemeljila proizvodnju čuvenog maraschina, ovogodišnji je Uskrs sa suprugom, sinom i unucima proveo u rodnom gradu. Zgradu u kojoj je danas smješten luksuzni hotel Hyatt, izgradio je njegov djed Michelangelo Luxardo još početkom 20. stoljeća. U toj zgradi bili su u prizemlju smješteni proizvodni pogoni, na prvom katu uredi, a na drugom stanovi za tri obitelji Luxardo čiji je zajednički predak bio Girolamo Luxardo, konzul Kraljevine Sardinije u Zadru, osnivač i utemeljitelj slavne industrije likera koja će prerasti u najveću destileriju na području cijele Austrougarske.

Obitelj Luxardo, odnosno njihova istoimena industrija, djelovala je u Zadru u kontinuitetu više od 120 godina, sve do ulaska partizana u grad i zločinačkih odmazdi koje je u neposrednom poraću provodila komunistička vlast po nalogu Ozne. Vlasnici tvornice Luxardo su pogubljeni, ne zna im se grob, likvidirani su bez ikakvog suđenja ili nekog drugog pravnog postupka. Preostali dio obitelji spasio se bijegom u Italiju gdje je Francov otac, po zadarskoj recepturi, nastavio s proizvodnjom maraschina i drugih proizvoda, dakle krenuli su od nule. Danas su tvrtka koja izvozi u 190 zemalja svijeta, jedan su od prestižnih brandova talijanske ekonomije. U znak priznanja za njihov doprinos gospodarstvu i brendiranju Italije na međunarodnom tržištu, dobili su brojna priznanja i nagrade, a dvije ulice – jedna u Padovi i jedna Rimu – dobile su ime po obitelji Luxardo. Godine 2021. tvrtka Luxardo ušla je u prestižnu asocijaciju „The Henokiens“ koja okuplja mali broj firmi iz cijeloga svijeta koje bilježe kontinuiranu tradiciju poslovanja najmanje 200 godina.

Nakon Drugog svjetskog rata i nemile obiteljske sudbine Luxardovih, njihova je zgrada konfiscirana, proglašena je „narodnom imovinom“ i pretvorena u – Marasku. Pod imenom Maraska nastavila je djelovati u toj zgradi sve do propasti Jugoslavije i stvaranja samostalne Hrvatske. Danas je u toj zgradi hotel Hyatt, jedini s pet zvjezdica u gradu, kojega je izgradila turska kompanija Dogus.

U toj, dakle, zgradi Franco Luxardo se rodio i proveo djetinjstvo do svoje sedme godine života. Imao je svoju dječju sobu koja je gledala prema gradu do kojega se odatle dolazilo, kao i danas, uz pomoć barkajola. Dolaskom u Zadar za ove Uskrsne blagdane odsjeo je upravo u hotelu Hyatt, zamolivši da mu izdaju sobu u kojoj je spavao, učio i sanjao kao dijete. Dobio ju je, proveo je u njoj nekoliko dana sa svojom suprugom, sada kao odrastao čovjek u poznim godinama. Trebalo je proći pune 83 godine, trebale su se promijeniti tri države, tri režima, dva rata i tri vlasnika te iste zgrade da bi Franco Luxardo dočekao živi susret sa svojom dječjom sobom. Naravno, plativši račun hotelu Hyatt i boravišnu pristojbu.

Franco Luxardo je pripadnik pete generacije ove obitelji (računajući od prvog – Girolama Luxarda koji je u Zadar došao krajem 18. stoljeća te 1821. utemeljio proizvodnju likera). Osim toga, Franco Luxardo je posljednji živući potomak ove obitelji koji je rodom iz Zadra. Njegova djeca i unuci predstavljaju već šestu i sedmu generaciju, ali oni su svi rođeni i odrasli u Italiji.

Narodni muzej Zadar čuva u svom postavu neke umjetnine koje su bile u vlasništvu obitelji Luxardo, kao primjerice portret Girolama Luxarda i portret Michelangela Luxarda, Francova djeda koji je dao izgraditi ovu zgradu. Ovaj potonji portret naslikao je slavni Vlaho Bukovac. U istom muzeju su i dijelovi namještaja spavaće sobe Francova strica Nicoloa i njegove supruge Biance, kao i neke slike koje nisu izložene nego su u depou, oštećene i čekaju restauraciju. To je sve bila imovina obitelji Luxardo, oni su je platili, a danas je službeni status te imovine– „vlasništvo Republike Hrvatske“. Usprkos tome, Franco Luxardo je financirao restauraciju nekih od tih umjetnina koje se danas čuvaju u zadarskom Narodnom muzeju.

Objava USKRS U ZADRU Nakon 83 godine Franco Luxardo ponovo prespavao u svojoj dječjoj sobi pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Na današnjoj sjednici Gradskog vijeća Grada Zadra, na kojoj se raspravljalo o prijedlozima za dodjelu godišnjih javna priznanja, najviše strke donijela je, kako se i očekivalo, druga točka, odnosno Prijedlog odluke o dodjeli Nagrade Grada Zadra za životno djelo Francu Luxardu.

Riječ je o prijedlogu Kluba nezavisnih vijećnika Enija Meštrovića, koji su se i danas borili za svoj prijedlog, no isti nije naišao na odobravanje vijećnika Akcije mladih i nekih drugih vijećnika.

Vijećnicima Akcije mladih nije jasno kako je moguće da se predlaže dodjela nagrada Francu Luxardu obzirom na vrijeme talijanske vlasti u gradu, te je vijećnica Marjana Botić izuvkla neke povijesne podatke o tome što se događalo u vrijeme obitelji Luxarda u Zadru. Osim toga, naglasila je Botić, tvornicu maraska nije osnovala obitelj Luxardo nego puno prije obitelj Driolli, koji nisu odbili ugovor s talijanskom vojskom jer nisu htjeli obući talijansku uniformu.

– Neumanjujući osobnu tragediju obitelji i razmatrajući s ljudske strane sve što možemo dati za sve stradale, moramo reći s obzirom da ste u obrazloženju naveli sedam generacija obitelji Luxardo, a svi mi koji imamo neku odgovornost pročitati o tih sedam generacija, moramo biti upoznati s činjenicama o toj  obitelji od talijanske okupacije 1918. do oslobođenja grada Zadra 1945. Ono što možemo sažeti iz svih tih događanja je sljedeće. Za vrijeme talijanske okupacije obitelj Luxardo je bila izuzetno talijanski orijentirana. Ta obitelj i konkrento Franco Luxardo kojeg smo nominirali ispred njegove obitelji bio je gradonačelnik grada Zadra u egzilu 2008. godine, čak je i Zajednica Talijana uputila zamolbu esulima da tu funkciju preimenuju u nešto što bi bilo primjerenije suradnji Italije i Hrvatske. Oni koji zaboravljaju povijest, zaboravljaju i sadašnjost tako da nisam sklona reći da bi oni tako lako nama zaboravili naše grijehe, isto tako ja njima ne mogu zaboraviti njihove, rekla je Botić s govornice.

Enio Meštrović u ime kluba predlagatelja istaknuo je koliko su veliku ulogu imali Luxardovi u promicanju Zadra u svijetu.

– Ova obitelj napravila je za ovaj grad više nego ne znam tko, poslije Kreše Ćosića, imaju brend koji su proslavili ovaj grad u svijetu. Imate u Bibiliji koktela tri koja su nezamisliva bez maraskina, kojeg se povezuje samo sa Zadrom, taj maraskino je bio dio svjetske povijesti, rekao je Enio uz prekidanje Ante Rubeše.

– Dok god mi ovdje raspravljamo o Talijanima, partizanima, ustašama i četnicama ovo društvo neće ići naprijed, zbog tog imamo toliko podjela, zbog toga jesmo stoka, a ne narod, dodao je.

– To možda za tebe i tvoje vrijedi, dobacio mu je Burčul.

– Ako ovaj čovjek prihvaća nešto i prihvaća ovu državu, a toliko je napravio za ovaj grad, ako mi ne možemo biti veći od toga da ne gledamo u negativi, mi možemo se iznaći iz svega toga i grad Zadar od toga može itekako imati korist, zaključio je Meštrović.

– U razdoblju okupacije Zadra od 1918. do 1944. zabranjena su sva društva, knjižnice, škole i druge ustanove s hrvatskim imenom, zabranjen je hrvatski jezik, stanovnicima Zadra dekretom su mijenjana prezimena u talijanska, većina Hrvata u to vrijeme napustilo je Zadar. To je razlog što se mi danas nalazimo u kaljuži, nabrojio je Rubeša.

Između ostalog, kazao je kako tako onda može doći prijedlog i za nagradu za Ratka Mladića.

Vijećniku Dadi Burčulu uopće nije jasno kako se ovaj pridjelog našao na dnevnom redu te je upitao i gradonačelnika Branka Dukića o tome kako je on to dozvolio.

– S najvećim dijelom složio bih se s gđom Botić i smatram da do ovoga nije trebalo doći niti da se ta prijedlog nađe ovdje. Da imate imalo časti i poštenja posuli bi se gospoda iz Nezavisne liste povukli bi tu odluku jer je to sramota za ovaj grad star 3000 godina. Ne bi ulazio u povijest tko su partizani i tko sljedbenici ove države. Možda iduće godine bude Mile Budak, Ante Pavelić, uopće se ne želim s tim baviti. Uputio bih pitanje gradonačelniku koji je nazočio toj sjednici tko je to dosputio da se izglasa i pojavi na Vijeću može vas svih biti sram koji ste digli ruku da to dođe na Vijeće Tu se radi o čistom fašizmu, bio je izričit Burčul.

Za govornicom su se izmijenjivali vijećnici sa “za” i “protiv” tezama, uz konstantna dobacivanja, te je u konačnici predsjednik Gradskog vijeća Marko Vučetić odredio kratku stanku.

Objava “ŽIVJELI” Na Gradskom vijeću rasprava o nagradi za životno djelo Luxardu; Meštrović: “Ta je obitelj za ovaj grad napravila više nego itko”; Botić: “Obitelj Luxardo je bila izuzetno talijanski orijentirana” pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Muzej Luxardo koji je inauguriran prošle godine, o 200. obljetnici proizvodnje čuvenog maraschina pokrenute u Zadru davne 1821. godine, osvanuo je u jednom od najprestižnijih časopisa iz arhitekture u Italiji – Architetti Mar. Veliki članak s fotografijama govori o ovome zdanju kao primjeru arhitekture koja se pojavljuje kao „instrument sjećanja za očuvanje prošlosti i gledanje u budućnost“.

Proizvodnja maraschina Luxardo utemeljena je 1821. godine u Zadru, a njezin utemeljitelj je bio tadašnji konzul Kraljevine Sardinije u ovome gradu Girolamo Luxardo, koji je sa svojom suprugom Marijom Canevari, nakon isteka diplomatskog mandata započeo proizvodnju.

Početkom 20. stoljeća njegovi nasljednici dali su izgraditi zgradu na Brodarici koja je nakon rata konfiscirana obitelji i u njoj je sve do 90-ih godina djelovala tvornica Maraska. Danas se to zdanje obnavlja i rekonstruira za budući luksuzni hotel Hayat.

U Narodnom muzeju u Zadru još uvijek se čuvaju vrijedni portreti utemeljitelja tvornice Girolama Luxarda i njeova nasljednika Michelangela Luxarda, a ovaj posljednji naslikao je po narudžbi obitelji slavni slikar Vlaho Bukovac. U zadarskom muzeju je izložen i namještaj u rokoko stilu koji je također nekoć pripadao obitelji Luxardo.

U neposrednom poraću partizani su, ušavši u grad, bez suđenja i po nalogu zloglasne OZN-e, likvidirali braću Luxardo, Pietra i Nikolu, a dio obitelji se uspio spasiti odlaskom u Italiju. Dakle, nakon 124 godine kontinuiranog rada i života u Zadru, ova je obitelj 1945. prestala postojati u gradu, a preživjeli nasljednici su u Torregli kraj Padove nastavili proizvodnju te su prošle godine, u povodu 200. godišnjice djelovanja, svečano otvorili muzej.

Muzej Luxardo sadrži i veliki broj artefakata, izložaka i dokumenata o tom dijelu povijesti Zadra (19. i 20. st.) kao i brojne druge stvari koje se odnose na povijest same obitelji.

Pripadnik pete generacije Luxardovih, Franco Luxardo, posljednji koji je rođen u Zadru (1934.), i danas rado posjećuje svoj rodni grad te kroz svoj brend (maraschino Luxardo se izvozi u više od 200 zemalja) – bilo u svijetu biznisa, bilo kroz medije ili marketing uvijek promovira ime Zadra – grada u kojem je rođen maraschino.

Tako je bilo i s velikom pričom koju je Muzeju Luxardo posvetio ugledni arhitektonski časopis „Architetti Mar“ u kojem se, dakako, početak priče smješta u Zadar.

Tekst i fotografije o Muzeju Luxardo na webu Architetti Mar možete pogledati na ovoj poveznici.

Objava ZADAR EXCLUSIVE Muzej Luxardo osvanuo u najprestižnijem arhitektonskom časopisu Italije – Architetti Mar; priča u njemu kreće iz Zadra pojavila se prvi puta na Antena Zadar.