‘Nedorečenost i međusobna kolizija cijelog niza zakona omogućuju represivnom aparatu potpunu autonomiju bez nadzora kod pribavljanje ispisa telefonskih kontakata, ali i određivanja lokacija korisnika mobitela’, upozorava dr.sc. Neven Bosilj, autor većeg broja znanstvenih i stručnih radova s područja elektroničkog i mobilnog poslovanja i jedan od vodećih stručnjaka iz područje telekomunikacija u nas koji je još 1996. instalirao prvu baznu stanicu GSM mreže na području sjeverozapadne Hrvatske i obavio prvi poziv u GSM mreži.
‘Afera ‘nadzor’ skrenula je pozornost na činjenicu koju stručnjaci s područja telekomunikacija već odavno znaju, a to je da se danas u tzv. on-line svijetu o svakom tko se služi računalom ili mobitelom prikupljaju razni osobni podaci koji u konačnici mogu ozbiljno narušiti Ustavom zajamčenu privatnost korisnika: pohranjuju se web adrese koje korisnik posjećuje, ključne riječi koje upisuje u tražilice, bilježe brojevi telefona koje korisnik naziva, prati lokacija njegova mobilnog telefona itd’, veli Neven Bosilj.
Jedna od dimenzija privatnosti, koja je jedno od temeljnih ljudskih prava zagarantirano Ustavom, je i privatnost osobne komunikacije bez nadzora treće osobe, bilo vlade, poslodavca ili drugih pojedinaca.
‘Na žalost, pribavljanje ispisa telefonskih kontakata određene osobe, kao i njezine lokacije, jedna od najspornijih ovlasti tajne službe i policije, jer za tu vrstu obavještajno-policijske kontrole nije potrebno odobrenje Vrhovnoga suda ili bilo koje druge nezavisne institucije. Potrebno je samo da ovlaštena osoba u SOA-i ili policiji uputi zahtjev Operativno-tehničkom centru za nadzor telekomunikacija koji potom od telekomunikacijskih operatera zahtijeva podatke o telefonskim kontaktima nekog građanina. Na isti način ide i zahtjev za lociranjem mobitela’, objašnjava Bosilj.
Osnovni problem, kako zaključuje, nedorečenost je cijelog niza zakona koji su u koliziji jedan s drugim: Zakona o sigurnosno obavještajnom sustavu, Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, Zakona o zaštiti osobnih podataka i Zakona o USKOK-u.
‘Oni u suštini omogućuju represivnom aparatu potpunu autonomiju bez nadzora. Gledamo li na to kroz zakonsku prizmu onda je sve u redu, ali moralni, etički i drugi aspekti sasvim sigurno nisu’, kaže Bosilj.
Uz izliste poziva, koji su bili inicijator afere ‘nadzor’, Bosilj ukazuje i na mogućnost određivanja lokacija korisnika mobitela što također smatra prijetnjom osobnoj slobodi i privatnosti.
‘Današnji razvoj tehnologije omogućio je vrlo precizno lociranje mobitela, a time i lokacije korisnika te je to postao jedan od često korištenih policijskih alata u istragama. Naime, pri svakom uključivanju mobitel očitava i odašilje IMEI (serijski broj aparata) i IMSI (serijski broj SIM kartice) u mobilnu mrežu. Tako, ako je neki mobilni telefon ukraden, jednostavno mu može biti blokiran pristup svim 2G/3G/4G mrežama (tzv. ‘blacklisted IMEI’), odnosno mogu se pratiti pozivi upućeni s tog telefona da bi ga se pronašlo (‘graylisted IMEI’).
Upravo tu mogućnost češće koristi represivni aparat nego operateri. Sjetimo se slučaja potjere i hapšenja bivšeg premijera Ive Sanadera kojeg je policija vrlo lagano pratila jer je mijenjao SIM kartice u istom mobitelu, no očito nije znao da svaka kartica ‘uzima’ broj uređaja IMEI te je policiji olakšao svoje praćenje i u konačnici uhićenje, otkriva Neven Bosilj.