Tihomir je čovjek s baterijom u trbuhu. Ugrađena mu je u tijelo prije šest godina: u trbuh baterija, a u leđa elektrostimulator. U rukama Tihomir drži spravu nalik na daljinski upravljač, koju po potrebi prisloni na trbuh, aktivira bateriju, a baterija aktivira elektrostimulator koji je spojen s leđnom moždinom. Tada mu tijelo počne vibrirati, i to je jedini način da podnese nesnosne bolove koje ima po cijelom tijelu. Do te operacije bolove mu je umanjivao morfij. No dobivao ga je u tolikim količinama da su liječnici morali morfij zamijeniti strujom.
Tihomir Kocanović živi u Zadru, 55 mu je godina i posljednjih pet godina više ne može ustati iz invalidskih kolica. Dragovoljac je Domovinskog rata, u kolovozu 1991. godine ušao je u sastav 112. brigade HV-a, a ranjen je mjesec dana poslije od udara topničke granate.
– Tada mi je oštećena kralježnica, operiran sam. No na rehabilitaciji nisam dugo izdržao, osovio sam se na noge jer sam želio natrag na bojišnicu, kaže Tihomir o prvoj operaciji, a ukupno je operiran 16 puta.
Iz rata se nije dao, 112. brigada, pa 159. brigada, potom IX. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban”, te 204. topničko-raketna brigada, djelatni sastav MORH-a… Bolovi u leđima nisu ga spriječili da ratuje do kraja. “Oluju” je iznio sa steznikom oko leđa. Sve se dalo izdržati dok se geler u leđima nije pomaknuo.
Tihomir se počeo vući na štakama, uslijedile su brojne operacije, noge su slabjele, a bolovi se pojačavali. Grčenje i kočenje nogu dovelo je do 100-postotnog invaliditeta, ugrađen mu je elektrostimulator, no isti grčevi sada se nastavljaju u rukama i vratu. Na rukama drži steznike kako bi se mišići manje grčili. Svjestan je da s vremenom više neće moći micati ni ruke. Uz dijagnozu paraplegije i tetraplegije kao posljedicu ranjavanja, Tihomir se polako koči.
On je 100-postotni hrvatski ratni vojni invalid prve skupine. Tada na djelo stupa bešćutnost našeg državnog aparata. Tihomir se pomirio s bolešću, u rat je otišao dragovoljno. Zna da je elektrostimulator maksimum što je od medicine mogao dobiti, uz dvadesetak vrsta lijekova. Pojednostavnjeno, jedino što Tihomir želi jest – vidjeti sunce. U podrumu u kojem živi nema ga.
– Sanjamo balkon. Sanjamo kupaonicu u koju bi Tihomir mogao ući s kolicima. Okupati se. On se pere vlažnim maramicama. Ne želi se nikome žaliti. A meni je već dosta njegova ponosa, ubija me gledati ga ovakvog, rekla nam je Tihomirova supruga Gordana. Tihomir i Gordana s troje djece žive u podrumu stambene zgrade. Nema pristupa za invalide. Do ulaza u podrum stavili su daske za kolica. Tihomir je na desetke puta pao niz te daske. U stanu Tihomir ne može ući u kuhinju. Ne može ni u kupaonicu, kolica su šira…
– U podrumu nema sunca, nema svjetla, nema zraka… Dok sjedimo u dnevnom boravku, kroz prozor se vide samo cipele prolaznika koji hodaju ulicom. “Skinuli smo rešetke s prozora”, kaže Gordana i gotovo se ispričava objašnjavajući da su ih rešetke deprimirale.
Tihomir zapravo ne živi u stanu, već u tzv. nusprostoriji u podrumu stambene zgrade. MORH ga je s obitelji tu smjestio 1993. godine. Bez kupaonice, bez zahoda, bez instalacija… Nije mu bilo važno, uz njegov stan su i danas drvarnice i praonica. A on je i dalje u nusprostoriji, koja isprva nije bila u vlasništvu MORH-a, već samo gornji stanovi, ali je najednom postala. Potpisao je tada korištenje, više je bio na ratištima nego u stanu, odnosno nusprostoriji. No rodilo mu se, 1995. godine, treće dijete, i Tihomir je za adaptaciju stana iskoristio kredit Ministarstva branitelja. Nusprostoriju pretvorio je u stan, postavio električne i vodovodne instalacije, kupaonicu, zahod… I – gotovo. Po kriterijima države on je – stambeno zbrinut.
– Nikada ne bih tražio stan, zapravo zamjenu stana, da sam zdrav – rekao je Tihomir.
A zamjenu stana traži godinama. U Zadru su odavno adekvatno stambeno zbrinuti ne samo 100-postotni ratni vojni invalidi već je ministar Predrag Matić nedavno uručivao ključeve za stan i zadarskim 20-postotnim invalidima.
– Mi ne tražimo stan u smislu stambenog zbrinjavanja. Odričemo se svega što smo ovdje uložili, od ničega smo napravili stan, ali moj suprug više ne može ovako živjeti. Sinovi i ja ga nosimo na WC. Nismo megalomani, nikome nismo zavidni, nismo pohlepni. Nosimo svoj križ. Sanjamo kupaonicu u kojoj bi se Tihomir normalno kupao i sunce u stanu. Kriteriji po kojima država zbrinjava 100-postotne invalide prvog stupnja visoki su, ali mi to ne tražimo. Tihomir se od bolova brani elektrostimulacijama, ali njemu je tek 55 godina, ne mogu vjerovati da mu se ne može pomoći, rekla nam je Gordana i donijela hrpu papira.
Molbe su od Kocanovića primali redom svi: resorni ministri Kosor, Ivić, Matić, MORH, Ministarstvo graditeljstva. Uzalud su napisana objašnjenja o paraplegiji, bolesti, operacijama, kolicima, svim promjenama koje su ga zatekle. Ratni veteran kojem samo strujni udari umanjuju bolove je ipak tu i tamo dobio poneki odgovor od brojnih institucija kojima se godinama obraćao. Svaki odgovor je isti: stambeno ste zbrinuti.
