U sklopu predstavljanja knjige “Rak na duši” razgovarali smo autoricom i uglednom liječnicom Nelom Sršen koja je odnedavno zaintrigirala javnost i svojim angažmanom u politici. Naime, dr. Sršen se našla na nezavisnoj listi Ivana Jakovčića kao kandidat za Europski parlament. U intervjuu donosimo sve o mogućem djelovanju unutar Parlamenta, ali i o njenom profesionalnom uspjehu na području kirurgije te kritikama na koje već sada računa.
Što Vas je ponukalo da se angažirate u politici i na taj način se nađete na nezavisnoj listi Ivana Jakovčića kao kandidat za Europski parlament?
– Kontaktirali su me i pitali jesam li zainteresirana da uđem u kampanju za predstavnicu Europskog parlamenta, ponajviše što živim u Europi. Na ovaj način predstavljam sebe u jednoj nestranačkoj, nezavisnoj listi. Za mene je to, ponavljam, jedno novo iskustvo. Nisam po profesionalnosti političar, ali isto tako mislim da se za Europski političar ne traži političar nego ljudi koji iza sebe imaju jedno profesionalno iskustvo iza sebe te svojom profesionalnošću mogu dokazati da se mogu postići rezultati, lobirajući pritom za svoju domovinu. Ja osobno sudjelujem u mnogim europskim projektima, živim u Europi već 20 godina i jako dobro poznajem europsko zdravstvo. Uvijek sam ga uspoređivala s hrvatskim pitajući se što bi se moglo napraviti više i bolje da bi hrvatsko zdravstvo bilo na visini europskog zdravstva.
Nakon objave da će te se naći na listi kandidata za Europski parlament izjavili ste kako će te se odreći mjesečne plaće za tu funkciju. Stojite li još uvijek pri tome?
– Mene uopće ne interesira plaća jer mi radikalno ne mijenja život u odnosu na plaću koju danas imam. Plaća sigurno nije motiv. To je prilika da u Europskom parlamentu, poznavajući parlamentarce, nešto učinim za Hrvatsku. Bilo bi dobro da se svi odreknu plaće jer ona ne bi trebala biti motiv. Tamo idemo da učinimo nešto puno veće, da ispromoviramo Hrvatsku i sačuvamo naš nacionalni identitet.
Za što biste htjeli da se taj novac utroši?
– Jako sam vezana za dječje bolnice. Na primjer, već dugo godina dolazim u Split na humanitarne koncerte i organiziram ih, kako bi smo pomogli onkološkom odjelu. Ima još jako puno bolničkih struktura koje su nerazvijene. Djeci na tom odjelu koja su vezana za bolnicu treba pružiti najbolje uvijete kada već nemaju mogućnost budu vani i igraju se. Treba im dati najbolje uvijete da ne osjete bol i patnju.
Kako se nosite s kritikama, obzirom da Vas iste neće zaobići ni u politici?
– Kritika nikad nije nedostajalo, neovisno o političkom aspektu, samo bi sad mogle biti izraženije. Mislim da samo svi na udaru kritika, bilo u kojem kontekstu. Nisam imuna na kritike svi na njih reagiramo. Ali ono što je dobro dolazi s godinama – sazrijevamo, i možda na najbolji mogući način učimo kako reagirati na te kritike. Svaka kritika može manje ili više vrijeđati, ali ono što sa s godinama shvatila je da se treba usredotočiti i raditi najbolje ono što treba.
Obzirom da ste isticali prijateljstvo s mnogim hrvatskim i talijanskim političarima, koji su od njih ostavili najviše traga na Vama?
– Od hrvatskih političara bi istaknula predsjednika Ivu Josipovića. Prošle su dobre dvije godine od kada je predsjednik, ali smo prijatelji od puno prije. Često se znamo čuti jer je njegov način ponašanja ostao isti. To je jedna vrlo korektna osoba koja zna slušati i zna prihvatiti kritike. On je osoba koja je uvijek uz narod i mislim da to narod osjeća. Tu je i ministar Slavko Linić kojeg poštuju mnogi europski političari. Koliko god bila tužna zbog cjelokupne situacije, smatram da je puno učinio za hrvatsku kunu. S druge strane, od talijanskih političara nikog ne bi istaknula jer Italija u ovom trenutku prolazi vrlo teško razdoblje. I na posljednjim izborima samo mogli vidjeti koliko je narod zasićen korupcijom i svim problemima koji su se događali u političkim strankama. Nažalost, izbori su bili prije dva mjeseca, a još se ne može sastaviti vlada. To govori kolika je politička kriza u Italiji. I sama činjenica da je pobijedio jedan komičar je indikativna. U ovom trenutku nema političara koji bi mogao imati jednu karizmatičku vrijednost.
O odnosu s pacijentima
U kolikoj mjeri je Vaše vlastito iskustvo suočavanja s bolešću promijenilo Vaš odnos prema pacijentima?
– Apsolutno. Od trenutka kada sam i sama postala pacijent i prošla bolest, naučila sam ono što su nas se učili na fakultetu medicine, a to je kako se osjeća bol. Ja sam to osjetila jer sam i sama bila pacijent, što je promijenilo moja opažanja i ophođenja prema pacijentima. Dok mi pacijent opisivao bol, ja sam je prepoznavala jer sam prolazila kroz nju. Empatija je puno jača.
Prilikom predstavljanja knjige “Rak na duši” istaknuli ste kako je svaki od pacijenata kojeg ste liječili za Vas bio rana na Vašoj duši, koju je trebalo zacijeliti. Postoje li rane, odnosno pacijenti koje nikad nećete zaboraviti?
– Ima ih jako puno. Moj pristup, moja spoznaja i profesionalno sazrijevanje s pacijentima je promijenilo moj odnos prema bolesti i smrtnom ishodu. Do prije 10-ak godina nisam prihvaćala neuspjeh u liječenju, bilo kiruškom smislu ili u bilo kojoj vrsti terapije. Sad imam potpuno drugačije ophođenje s pacijentima. Postigla sam, kako god se to sada činilo, da smrt pacijenta ne proživljavam kao tragediju koja mi stvara frustracije kao liječniku. Znam da sam kao liječnik iscrpila sve moguće terapije, a kasnije sam kao čovjek i prijatelj dala srce i ljubav, što bi uvijek trebalo biti popratna terapija pacijentu.
Smatrate li da Vaši kolege liječnici premalo stimuliraju pacijente da razmišljaju o pozitivnom ishodu svoje bolesti, jer, pokazalo se da vjera u ozdravljenje ima jak učinak?
– Mislim da u zadnje vrijeme sve više liječnika ima psihološki pristup bolesti. Nekada su dolazili pacijenti s jednom bolešću jednog organa i bili smo dosta limitirani da se bavimo isključivo ozdravljenjem tog organa. Međutim, situacija se mijenja i među nama liječnicima jer sve više doživljavamo pacijente kao bića koja imaju problem organizma, ali i duše.
Teret krivnje
U jednom od intervjua istaknuli ste da ste se nakon bolesti najprije željeli riješiti osjećaja krivnje. Na što ste pritom mislili?
– Osjećaj krivnje je jedna situacija koja je uvjetovana našim životom, odgojem, uvjerenjima i vjerovanjima i posebno razvijenim neadekvatnim osjećajem odgovornosti. Osjećaj krivnje se može imati i u odnosu s pacijentom pri izboru neke terapije ili komplikacija koje nismo mogli izbjeći. Osjećaj ogovornosti je i onaj naš subjektivni koji razvijamo tijekom života prema stvarima, događajima i ljudima. I, naravno, uvlačimo sami sebe u neku negativnu situaciju u kojoj proživljavamo negativne emocije, i to je jedan jako veliki teret za nas. Osjećaj krivnje se nastavlja na naš budući život, uz njega ne možemo biti sretniji ni mirniji.
Koju biste ocjenu dali medicinskom sektoru u Hrvatskoj?
– Evoluciju hrvatskog zdravstva pratim još od 1996. godine. Najprije preko pacijenta, njihovih dijagnoza i liječenja u Hrvatskoj, a koji su dolazili kod mene u Padovu na daljnje liječenje. Ono što mogu istaknuti s velikim ponosom, a tiče se moje domovine, je razvijanje u sektoru transplantacije. Hrvatska se, naime, u kratkom vremenu razvila, unatoč ratu kada je nedostajalo materijalnih sredstva. Govorimo o metodama liječenja koje su vrlo skupe. Prvenstveno bi istaknula profesionalnost liječnika koji su umjesto da idu na specijalizacije po najpoznatijim svjetskim medicinskim centrima, ostajali su u domovini i spašavali živote po ratištima. Nisu imali mogućnosti usavršavanja u svjetskim centrima. Posebno sam ponosna na rad na transplantacijskom polju. Jako puno se učinilo na tom području, to najbolje vidim po pacijentima koji više ne dolaze u Padovu na transplataciju. Mnoge zemlje u regiji imaju problema s transplantacijama, odnosno nisu još uvijek toliko autonomne da ih mogu sami obavljati.
O tituli počasnog građanina Križevaca
– Moja priča s Križevcima je počela 1997. godine s predivnim dječakom koji se zvao Bojan, a koji je bio inicijator stvaranja Zakona o darivanju djela organa sa živog donora. Za njega sam njega sam bilo jako vezana jer smo se družili i van bolnice. Bilo je to jedno predivno iskustvo. Tako sam imala dva posjeta Križevcima dok je Bojan još bio živ. Poslije su mi dolazili i drugi pacijenti iz Križevaca tako da sam ostvarila trajnu vezu s tim gradom.
Prijateljstvo s generalom Antom Gotovinom
– Već dugo sam prijateljica s generalom Antom Gotovinom kojeg sam baš susrela prije tri dana u Zadru kada sam se vraćala iz Metkovića. Nisam mogla odbiti taj susret. Svaki naš susret je priča o novim projektima i budućnosti. Neopisivo je ispred sebe imati jednu osobu koja, unatoč svemu, zrači tolikom pozitivnošću i uopće ne želi govoriti o politici. On ne posjeduje nikakav osjećaj ljutnje i to ga čini velikim.