Jako poštujem udomitelje, jer godinama radim s djecom koja su pretrpjela svašta u biološkoj obitelji, a oni svoju prošlost ne mogu izbrisati. Znam da udomiteljima nije lako s tom djecom i zato im trebamo olakšati obavljanje te humane zadaće. Na žalost, u Hrvatskoj broj raspoloživih udomitelja djece nije dostatan broju djece koja trebaju udomiteljstvo.
Istaknula je to dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, koja je jučer u malom amfiteatru Ekonomskog fakulteta održala iznimno dojmljivu i od strane sudionika pohvaljenu radionicu za udomitelje i stručne radnike centara za socijalnu skrb s područja Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije.
Glavne poruke koje je dr. Buljan Flander odaslala udomiteljima jesu da djeca koju prime pod svoj krov ponajprije trebaju puno ljubavi, razvijenu interakciju sa svojim skrbnicima, ali i jasno postavljene granice. Uostalom, to trebaju sva djeca.
– Privrženost je ključna za razvoj djeteta. Do sada se smatralo da je to samo privrženost majci, no novija istraživanja kažu da je podjednako važna i privrženost ocu. U najranijoj dobi dijete od majke dobiva ljubav i njegu, a od oca razigranost i veselje, potrebu za istraživanjem, a bitno je i jedno i drugo – istaknula je dr. Buljan Flander.
Tradicionalna sredina
Organizator ovog događaja je Ministarstvo socijalne politike i mladih, a kako smo doznali od njihove predstavnice Nade Plavšić Mijatović, u Hrvatskoj je trenutačno registrirano 2200 udomitelja.
Prema podacima Tatjane Vukman, ravnateljice splitskog Centra za socijalnu skrb, na području naše županije je u udomiteljske obitelji smješteno 145 korisnika. Među njima su tri odrasle osobe, a 142 djece.
Budući da je Dalmacija jedna tradicionalna sredina, većina te djece, nakon što su izdvojena iz bioloških obitelji, dođu u srodničku udomiteljsku obitelj. To je i inače poželjno i upućuje na to da šira obitelj brine o svojim ugroženim članovima.
Sudionici su pohvalili radionicu i organizatore
– U našoj županiji je samo 20 djece smješteno u nesrodničkim udomiteljskim obiteljima i takvih nam udomitelja nedostaje. Na našem je području manje razvijeno udomiteljstvo iz čisto humanih pobuda, iz želje da se pruži utočište nekom djetetu samo iz altruizma – kazala nam je Tatjana Vukman, ističući kako ona potiče osobe koje žele biti posvojitelji da budu udomitelji jer je to manje složena procedura, a zapravo je vrlo sličan oblik skrbi o djeci.
‘Nikad nisam požalio’
To nam potvrđuje i Ivan Gotovac, predsjednik ovdašnje Udruge udomitelja “Lanterna”, koji je već osam godina udomitelj jednome dječaku, a u međuvremenu je i posvojio jednoga.
– Funkcioniramo super. Nije lako, bude i sitnih problema, ali ima ih u svim obiteljima. Nikada nisam požalio što sam udomio ni posvojio dijete, a volim podjednako i jedno i drugo i na isti način brinem o njima – kazao nam je Ivan Gotovac, dodavši kako, na žalost, sustav nije učinio puno da pomogne i djeci i udomiteljima.
Stvari se na tom polju teško mijenjaju, no, prema Gotovčevim riječima, to ne bi smjelo pokolebati osobe da pruže topli udomiteljski dom djeci koja ga trebaju. Naime, poznata je stvar da djeca koja su zanemarena i zlostavljana u vlastitim obiteljima često završe u domu, a institucija im nikada ne može pružiti ono što im obitelj može.