Zaboravljena crna povijest

Koncentracijski logor na Molatu – fašistički horor iz 2. svjetskog rata

Društvene mreže
Tamni način

Molat je otok Zadarskog arhipelaga, udaljen od Zadra 18 nautičkih milja, u pisanom obliku otok spominju od 7. i 10. stoljeća i to kao latinski Mellatus, Meden, Melta, Meleta ( medeni otok). Hrvatsko stanovništvo prvo ga je nazivao Mulat, kasnije Molat.

U novijoj povijesti, Molat je poznat kao mjesto stradanja hrvatskog naroda u ime ideologija koje su potresle svijet u 20. stoljeću. Otok djeluje pitomo, obrastao zelenilom, kao stvoren za uživanje i odmor. Tragovi drame, umiranje i ljudi i civilizacije teško se mogu zamisliti i povezati s ovim mjestom.

Vihori 2. svjetskog rata ostavili su teške posljedice na Molat i njegovo stanovništvo. U ratnim okolnostima otok se našao u prvoj talijanskoj okupacijskoj zoni. Već 11. travnja 1942. Talijani su se iskrcali na Molat u uvali Jazi. Karabinijeri su se smjestili u seoski prosvjetni dom, i tamo su bili sve do osnivanja koncentracijskog logora, kad su se premjestili u kuću Mirka Bašića.Odmah su uspostavili talijansku školu i otok preimenovali u Melada.

Zločini koji su se događali na tom otoku u jednom od najvećih i najstrašnijih fašističkih koncentracijskih logora relativna su nepoznanica javnosti. Istina o molatskom logoru polako tone u zaborav, malo je živih svjedoka, a priča o Logoru smrti kako su ga zvali, započinje 1942. godine.

Logor na Molatu osnovao je fašistički guverner anektirane Dalmacije Bastianini dekretom od 27. lipnja 1942. u kojem stoji:

Ovlašćuje se zadarska prefektura da osnuje i održava jedan koncentracijski logor na Molatu, u koji će se skupljati obitelji pobunjenika sredstvima koja će se u tu svrhu staviti na raspolaganje ova vlada.

Od tada Talijani su na otoku držali 500 vojnika te 180 karabinijera koji su s vojnicima osiguravali koncentracijski logor. Patrolni brod s jakim naoružanjem i reflektorima kontrolirao je akvatorij.
Prvi taoci, kako su ih Talijani nazivali, na Molat su stigli iz Šibenika, Zlarina, Tisna, Malog Iža, Velog Iža i svih okolnih otočkih mjesta. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom s 5 karaula. Ljudi su u početku bili smješteni pod šatore, a potom su prebačeni u barake od drva kojih je bilo 8. Logor je od prvih kuća u mjestu bio udaljen stotinjak metara, dopušten je bio samo jedan izlaz prema selu.

Logor na Molatu

U zatvoreništvo su internirani najčešće članovi obitelji pojedinaca koji su se pridružili partizanima, svi koji su imali bilo što protiv talijanske vladavine, nitko nije bio siguran da neće završiti u zatočeništvo, niti je bilo ikakve selekcije pri interniranju.

Jospi Grbelja u svojoj knjizi ” Talijanski genocid u Dalmaciji – konclogor Molat” detaljno je opisao nastanak ovog logora, te čitavu političku situaciju u Dalmaciji. Skupljena su i brojna svjedočanstva preživjelih logoraša koja najbolje opisuju stanje u logoru.

Boris Baraba opisao je svoj boravak u logoru:

Na svakom kraju barake bile su postavljene kible umjesto nužnika. Od nas više od 200 u baraci uvijek je netko bio na kiblama, bio je to nepodnošljivi smrad. Bili smo jako iscrpljeni od gladi, buhe i uši činile su svoje: češali smo se cijele noći. Danju smo nas 2500 u logoru nuždu vršili na jugoistočnoj strani uvale Jazi, u drvenim nužnicima na stupvima iznad mora. Kad je bila oseka u plićaku se stvarao kup izmeta i nesnosan smrad. Kad se tome doda sadržaj iz kibli, možete zamislitiv koliko je na taj kup izmeta dolazilo morskih čistača poput trpova i puževa, a zatvorenici su, usljed velike gladi vadili te trpove i puževe i jeli ih.

Hrana je bila užasna, sastojala se od 10 dkg kruha dnevno po osobi i dva obroka tople vode u kojoj bi bilo nekoliko zrna riže. Zatvorenici su imali pravo primati pakete hrane od svoje obitelji, ali bi čuvari često te pakete zadržavali dok se namirnice ne bi pokvarile. Često su Talijani priređivali karnevale. Danima bi izgladnjivali zatvorenike, a onda bi, na sredinu logora prosuli pokvarenu hranu iz paketa, te pustili logoraše da se tuku oko hrane, dok bi oni sa strane navijali i poticali ih na borbu oko svakog zalogaja.

Da bi žrtve dodatno mučili, davali bi im izjutra po dvije pokvarene slane srdele, uslijed čega bi ih morila teška žeđ, a do vode nisu mogli doći.

Ivo Stamać ispričao je kako su zatvorenicima zubi ispadali od gladi, te kako je jedan zatvorenik kraj barake našao mrtvog štakora, kojeg je skuhao s malo palente. Sutradan je umro. Puno je ljudi jelo štakore, osobito su tražili one male, tek okoćene.
Ljudi su iz dječjeg izmeta jeli one polovice neprobavljene riže, kopali bi po izmetu i gutali sve što su našli.

Tifus, svrab i malarija bili su neizbježni,a ambulantno zbrinjavanje svodilo se na aspirin u najboljem slučaju.

U logoru se umiralo od gladi, žeđi, hladnoće i batinanja, harale su najstrašnije bolesti, a zatočenici su tražili načine kakao pobjeći iz tog pakla. Dvojici je to uspjelo, te su za sobom povukli 7 Murteina, od kojih je jedan ostao zapleten u žicu. Stražari su ga izrešetali, njegovo tijelo raskomadali te pronosili po logoru za primjer što će se dogoditi svakom tko pokuša pobjeći. U prvih osam mjeseci postojanja logora umrle su 422 osobe, a mortalitet je iz mjeseca u mjesec rastao.

Logor Molat imao je i jednu specifičnost, a to je brod Ammiraglio Viotti, koji bi tri puta tjedno iz Zadra dolazio na otok, pun karabinijera, kako bi odvezao žrtve na strijeljanje. Pojava tog broda širila je stravu među nesretnim ljudima, jer se nikad nije znalo na kome je red.

Neki tvrde da je kroz molatski logor prošlo oko 10 000 ljudi, dok neki zagovaraju brojku oko 20 000 ljudi. Već 20. srpnja 1942. u logoru je bilo 1320 osoba, u rujnu 2227, a u sljedeća 2 mjeseca dovezeno ih je još 2895.

Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300- tinjak ljudi. U borbi protiv okupatora poginula su i 22 Molaćana, dok ih je u samom logoru bilo 50ak.
Kad se popunilo mjesno groblje, umrle zatočenike pokapali su na brežuljku zvanom Hrica u šumi. Za pokapnje umrlih zatočenika bili su zaduženi sami zatvorenici.

Logor se brzo prepunio, pa se uskoro preimenovao u prolazni logor, iz kojeg su zatvorenici bili odvođeni u logore na Apeninskom poluotoku.

Surova talijanska vladavina trajala je do 8. rujna 1943. kad je logor oslobođen. Ni jednom talijanskom vojniku ni vlas s glave nije pala, svi su se ukrcali na brodove te odvezeni na Lošinj, a zatim u Italiju.

Za zločine s Molata nitko nije odgovarao, a ovaj proizvod fašizma bio je gubilište nevinih, uglavnom žena i djece.
Priča o molatskom logoru jedno je živjela je tek kroz sjećanja bivših zatvorenika, a prošlo je dosta vremea dok su se svi dokumenti istražili.

Mnoštvo podataka o ovom tragičnom mjestu i svim događanjima mogu se pročitati u knjizi preživjelog logoraša s Molata, Ivana Bašića “Molat u Drugom svjetskom ratu, tragovima događanja”, te u knjizi Josipa Grbelje “Talijanski genocid u Dalmaciji – konclogor Molat”.

Ostavi komentar koristeći Facebook

Tagovi:


 

 

Možda ste propustili pročitati

2 komentara

Click here to post a comment
  • Ovo je jedan od strašnih zločina koji su ostali nekažnjeni kao i mnogi drugi zločini na mnogim otocima i priobalju koje su napravili talijanski fašisti, sa kojima je pavelić drugovao i u roblje dragovoljno predavao svoj narod. NADBISKUP ZADARSKI I PREDSJEDNIK BISKUPSKE KONF., najradije bi ponovno vratio u hrvatsku vojsku pozdrav ‘za dom spremni’, a zaboravlja da su upravo žrtve partizanskih boraca oslobodile Hrvatsku od zla kojega on priziva. SRAMOTNO JE DA TAKAV ČOVJEK HODA ULICAMA ZADRA I DA GA NIJE SRAM!

  • E nto su zadrani zaboravili i kao sto zagovara njihov biskup , najradije bi vratili ne samo pozdrav “ZDS” nego i Kon.logore za sve koji ne misle ito kao i oni. Ne samo sramotno nego i jadno!