Kolonom sjećanja 18. studenoga ulicama Vukovara proći će desecci tisuća brojnih domoljuba, Vukovarci, ali i cijela Hrvatska, te se prisjetiti svega onoga čega se sjećati ne bi željeli, ali jednostavno moraju zbog stravičnog zločina počinjenog u jesen 1991. nad njima, njihovim obiteljima, domovima i gradu.
“U neko doba noći budi me zvuk ključa u bravi. Utrčava nekoliko njih i udarci pljušte. Nešto tvrdo pogađa me u rebra, osjećam miris i okus krvi koja mi ulazi u usta i guši me. Pljušte udarci. Obuzela me apatija ili neko slično stanje. Živjeti ? – dobro ! Umrijeti ? – isto dobro! Bilo mi je svejedno. Ubili su nešto u meni, nešto se slomilo”, iskaz je logoraša D.K. koji je nakon sloma obrane Vukovara odveden u logor u Sremsku Mitrovicu, a objavljen u knjizi “Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991…u 21. stoljeće” nakladnika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL). Iako je ta knjiga s gotovo 600 stranica, od kojih je gotovo svaka “vrisak” snažnog i potresnog svjedočanstva, tiskana još 2000. godine, golem broj vukovarskih stradalnika još čeka na zadovoljštinu za svu bol, patnju, nepravdu i uništeno ljudsko dostojanstvo te sumorne jeseni 1991. godine.
Ubijene najmanje 1624 osobe
Vukovarska kolona sjećanja, koja je svake godine sve duža, najbolji je podsjetnik kako se ne smije dopustiti da užasi kojima su bile izložene žrtave agresije na Hrvatsku ostanu tek na razini svijesti pojedinca, ostavljenog da čeka pravdu koju možda i neće dočekati. Predsjednik HDLSKL-a Danijel Rehak podsjeća kako je Društvo od 2002. do danas podnijelo devet kaznenih prijava za zločine počinjene u Vukovaru 1991. “U vezi sa svim prijavama malo se ili ništa nije učinilo”, navodi Rehak i dodaje kako je u prijavama obuhvaćeno više od tisuću pripadnika nekadašnje JNA, Teritorijalne obrane i milicije koji su izvršili agresiju na Vukovar i zlostavljali u koncentracijskim logorima. Rehak navodi kako je u agresiji na Vukovar stradalo sigurno oko 5.000 branitelja i civila. “Mi imamo podatke za stradalog 921 hrvatskog branitelja. Samo do sloma obrane grada, 18. studenoga poginulo je u gradu oko 1.600 civila, a tek nakon 18-oga nastao je pravi pakao. Ljudi su ubijani i nestajali, a na tisuće ih je prošlo kroz zarobljeničke logore”, podsjetio je.
Vukovarske gradske vlasti izvijestile su ovih dana kako je, na osnovu podataka iz Ministarstva branitelja, u obrani Vukovara 1991. poginulo 1.145 branitelja i pripadnika Civilne zaštite, bez ubijenih i nestalih civila. Po podacima vukovarske bolnice, u bitki za Vukovar koja je počela 25. kolovoza, a završila slomom obrane grada 18. studenoga 1991., ubijene su 1.624, a ranjeno 1.219 osoba, dok je nakon okupacije u srbijanske logore odvedeno oko 8.000 vukovarskih branitelja i civila, a iz potpuno razrušenog grada prognano je oko 22.000 Hrvata i nesrba. Vukovarske braniteljske udruge procjenjuju da je, nakon što su pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih potrojbi ušli u Vukovar, zarobljeno i nasilno odvedeno oko 5.000 osoba od kojih je gotovo polovica ubijena u samom Vukovaru i okolici. Na širem području Vukovara ekshumirano je 1.232 tijela žrtava rata, od kojih 938 iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju, 200 na Ovčari, a ostali u drugim dijelovima Vukovara i okolnim mjestima. I sve ih određuje obilježje žrtve, piše Dalmacija News.
Hoće li zločini počinjeni u Vukovaru ostati nekažnjeni?
A žrtva je u konačnici žrtva, dogodila se u jesen 1991. godine u Vukovaru ili u jesen 2015. godine u Parizu. Vukovar stoga kao i Pariz ovih dana, zahtijeva pravdu. Vukovarske žrtve na nju i predugo čekaju. Zbog brojnih zločina počinjenih nad civilima i zarobljenicima tijekom agresije i okupacije Vukovara podignute su mnoge opužnice na županijskim sudovima u Vukovaru i Osijeku te na Međunarodnome kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu kao i Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. Po mišljenju većine Vukovaraca, pravda međutim još uvijek ni izdaleka nije zadovoljena jer su ostali nekažnjeni brojni nalogodavci i oni koji su kreirali vukovarski ratni pakao.
“Imamo obnovljene kuće i pristojan život, ali nemamo unutarnjeg mira jer nas još boli da oni koji su zločine činili za to nisu odgovarali, a oni koji bi trebali da ih privode pravdi to nažalost ne čine. Naše kaznene prijave skupljaju prašinu po ladicama, a nas je svake godine sve manje i manje. Bojim se da će mnogi zločini počinjeni u Vukovaru ostati nekažnjeni”, zaključuje Danijel Rehak.
