Nakon oslobođenja grada koji je 25 godina bio u sastavu druge države, sve što je ostalo od njega bile su ruševine. Od 1202. do 1944. Zadar je nekoliko puta razaran i obnavljan. Prvo rušenje bilo je u 7. stoljeću za vrijeme seobe naroda, drugo rušenje 1202. od strane Francuza i Mlečana, a u 14. stoljeću grad napada i ruši Ludovik Anžuvinac. Rušenje Zadra 1943/1944. bilo je slično onome iz križarske vojne 1202. po obimu i po šteti.
U smrtno ranjenom gradu nije bilo ničega osim ruševina. Postavljalo se pitanje: gdje i kako započeti, što raditi da se u grad udahne duh novog života. Kroničari, a ni povjesničari ni do danas nisu opširnije opisali na koji način se grad počeo vraćati u život.
Poluotok ima malu površinu koja je maksimalno iskorištena za stambenu izgradnju te za javne i kulturne ustanove. Prilikom obnove grada sve su ranije ulice ostavljene, neke i proširene. Prilikom čišćenja ulica od ruševina konzervator Grga Oštrić stalno je bio s čistaćima od kojih je tražio da svaki uklesani natpis, kolonetu balkona, stare grbove i drugo odvajaju za muzej ili za za ugradnju u nove zgrade koje su podizane na istim mjestima.
Najpotrebnije akcije bile su one za osposobljavanje vodovoda, električne mreže, bolnice i ostalih primarnih objekata.
U raščišćavanje ruševina prvi su se odazvali dotadašnji borci koji su oružje zamijenili lopatama, uključili su se zatim malobrojni građani koji su ostali u gradu te mještani iz okolice i otočani. U tim prilikama pojavljivali su se pojedinci i grupe koji su danju i noću odnosili iz ruševina vrijedne stvari. Zbog toga su na svim ulazima u grad postavljenje straže.
Jedan od najvećih problema u čišćenju grada i obnovu bio je pomanjkanje potrebnog alata i prijevoznih sredstava. stanovnici obližnjih predjela imali su oko 20 zaprežnih kola, a čitav grad tek 8 manjih kamiona. Ti kamioni prevezli su krajem 1946. oko 50 vagona drva za ogrjev s Velebita do Zadra.
Poduzimane su sve moguće radnje kako bi se olakšao život, te organizirane česte udarničke akcije čišćenja gradskih ruševina. Jedna takva akcija bila je organizirana 19. prosinca 1944. u kojoj je sudjelovalo preko 2000 građana s 80 zaprežnih kola s kojima se prevozio ruševni materijal. Tim materijalom nasuto je novo kupalište – Kolovare, kao i unutarnji dio uvale Jazine.
U prvih 10 godina obnove uspjelo se osposobiti za stanovanje sve lakše oštećene zgrade, te nešto onih teže oštećenih. Uvjeti stanovanja bili su više nego skromni. U jednom stanu znalo je živjeti više obitelji.
Na prvom mjestu među prioritetnim objektima za obnovu svakako je bila bolnica. Sva stručna i manualna snaga angažirana je u njenoj obnovi. Tijekom rata neki su bolnički paviljoni bili direktno pogođeni i potpuno demolirani. Bolnica je prestala s radom 9. siječnja 1944. a ponovo je otvorena 1. siječnja 1945. Prije rata u gradu je živjelo oko 20 liječnika, a nakon rata ostalo ih je tek 7.
Na Krešimirovoj obali bilo je prije rata dvadesetak većih zgrada koje su činile lice grada,nakon rata ostale su tek četiri. U raspravama kako regulirati izgradnju na rivi i dalje razvijati grad, prevladavalo je mišljenje da centar turizma treba biti na Puntamici. Glavnu riječ o tome imali su oni koji nisu bili rođeni na zadarskom području. Odraz takve politike razvoja turizma bio je da su prva sredstva za investicije u turizmu koja su došla na zadarsko područje uložena u gradnju hotela u Crvenoj luci. U manjini su ostali oni koji su zastupali mišljenje da se na rivi podigne nekoliko hotela te da poluotok bude centar turističkog razvoja koji bi trajao čitavu godinu.