Isadora Angela Duncan, ta velika žena rođena je u San Franciscu krajem 19. st; tijekom svog kratkog života obišla je svijet i doživjela planetarnu slavu. Bila je reformatorica baleta, neprijateljica stereotipnih egzibicija te istinska ljubiteljica jednostavnosti. Smatraju je začetnicom modernog plesa.
Gledajući Isadoru, malo kome bi palo na pamet da je plesačica. Bila je ona prilično punašna žena, uopće nije imala konstituciju balerine. Na vrhovima prstiju nije mogla stajati. Ali zato je njezina gracioznost pokreta bila kao da je „skinuta“ s antičkih bareljefa. To nije slučajno. Isadora je pedantno proučavala grčke i talijanske plesove. Bila je do apsurdnosti ovisna o Grčkoj.
Isadori je donijelo slavu to što je javno nastupala obnažena. Odbacivanje odjeće za nju je bilo simbol oslobođenja od konvencija. No, malo tko je u to vrijeme shvaćao tu koncepciju. Većina je bila uvjerena da se pred njima odvija striptiz. Zanimljivo je da je njezina najpoznatija sljedbenica bila legendarna špijunka Mata Hari. Ona je zapravo postala plesačica pod dojmom plesnih točaka Isadore Duncan. Naravno, plesala je gola. Kad se nije bavila špijunažom, imitirala je malajske i indijske plesove. No sa sadašnjeg gledišta, to je bio striptiz u čistom svojem obliku.
Ne može se reći da je Isadora svjesno htjela šokirati. Jednostavno prožimale su je emocije. Duhovno i tjelesno u gledateljevoj svijesti tog vremena bili su strogo odvojeni. Umjetnost je bila umjetnost, a seks je bio seks. No u Isadorinoj svijesti oni su bili nerazdvojivi.
Isadora je otvarala plesne škole u Berlinu, Parizu, Ateni i Moskvi. Baš ona škola otvorena u Moskvi odnijet će njezin život u potpuno drugom smjeru. Tijekom jedne od predstava u ruskoj prijestolnici upoznala se sa Sergejem Jesenjinom. Isadora je plesala Internacionalu. Pjesnik je odmah znao da mora nešto napraviti. Nešto jako upečatljivo, izražajno. Glasno je opsovao, rekavši svima: „Marš napolje!“ te otplesao pred Isadorom nekakav divlji, ružni, ali vrlo strasni ples. Potom je pao na koljena. Isadora ga je pogladila po kosi i rekla: „Anđelu!“. Tako su započeli svoju ljubav.
Pravo je pitanje kako su se sporazumijevali. Ona gotovo da nije znala ni riječ ruskog. On, pak, engleskog. Nema sumnje da nije znala njegove stihove. Ali Jesenjin, baš kao i sama Isadora, nije odvajao život od poezije. Poezija je bila njegov život onako kao što je njezin život bio ples.
U međuvremenu ruska karijera Duncan nije išla najbolje – točnije rečeno, sovjetske vlasti joj nisu dozvoljavale tako široko polje djelovanja kako je ona očekivala. Pošto joj je 1922. u Parizu umrla majka, slavna plesačica je odlučila otputovati iz Rusije. Ali nije se htjela rastati od Jesenjina, i da bi on mogao dobiti vizu kako bi zajedno s njom pošao na put, odlučili su sklopiti brak. Novopečeni supruzi nosili su dvojno prezime: Duncan – Jesenjin.
Nakon što su proveli dva sretna mjeseca u Parizu, otputovali su u Ameriku. Ali, ljubavna idila nije trajala dugo. Isadora je na svaki način nastojala poticati muža – pjesnika, organizirala je prevođenje i objavljivanje njegovih pjesama, priređivala književne večeri, ali su izvan granica Rusije Jesenjina smatrali isključivo kao “privjesak” slavne plesačice. Zato je on smatrao da nije nikome potreban, tugovao je, padao u depresiju. Počeo je piti, između njega i Isadore sve češće su se odigravale mučne scene, žustre svađe, koje bi se obično završavale time što je netko od njih dvoje odlazio iz stana, poslije čega bi se opet mirili. Na jednom od Isadorinih koncerata pjesnik, po pravilu često pijan, izazvao je skandal. Duncan je sama pozvala policiju, i Sergeja su odvezli u psihijatrijsku bolnicu. Poslije tri dana su ga pustili. Vrativši se kući, on je prvi put ženu gledao drugim očima: vidio je u njoj ne voljenu dragu, nego jednu ostarjelu, ne suviše privlačnu ženu. U kolovozu 1922. bračni par vratio se u Sovjetsku Rusiju. Ali njihovi su odnosi bili trajno narušeni. Jesenjin je često izazivao skandale, umorna od svega, Isadora mu je jednog dana rekla: Sergeju Aleksandroviču, ja ću otići u Pariz.Otputovala je sama. Uskoro je od Jesenjina dobila telegram: “Ja volim drugu stop; ženim se njome, stop; sretan sam, stop”. Tako ju je on pokušao istisnuti iz svog života.
Sergej Jesenjin je 28. prosinca 1925. kao što je poznato, okončao svoj život samoubojstvom u hotelu “Angleter” u Lenjingradu tako što se objesio o cijev centralnog grijanja. Uzrok samoubilačkog čina bila je, sasvim je sigurno, teška depresija. Život koji je vodio nije mogao završiti nikako drugačije, samo tragično.
Isadora je nakon njega živjela još dvije godine. Posljednji svoj ples otplesala je u Nici. Sjela je u automobil, obmotavši oko vrata svoj poznati crveni šal. Onaj isti u kojem je plesala pred Jesenjinom. Automobil je krenuo, šal se zapleo u kotače i ugušio je. Bilo je to 14. rujna 1927.
Isadora i Jesenjin bili su česti gosti Opatije, tadašnjeg elitnog odmarališta, a na slavnu pjevačicu podsjeća i kip pred vilom Amalijom gdje su odsjedali, djelo akademske kiparice Tatjane Kostanjević.
