Dana 27. veljače 1397. održan je jedan od najneobičnijih zasjedanja sabora u hrvatskoj povijesti. Naime, na tzv. Krvavom saboru u Križevcima došlo je do ubojstva nekadašnjeg hrvatskog bana Stjepana II. Lackovića i njegovih pristaša. Njihova su mrtva tijela navodno izbačena van kroz prozore zgrade u kojoj se održavao sabor, piše Povijest.hr
O kakvom se zapravo sukobu radilo? U tadašnjem Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu postojale su dvije skupine koje su se borile za moć. Jednu je grupu predvodio kralj Žigmund Luksemburški, koji je putem supruge postao vladar u Ugarskoj i Hrvatskoj. Druga skupina sastojala se od nezadovoljnih velikaša koji su izabrali konkurentskog kralja – Ladislava Napuljskog – iz dinastije Anžuvinaca. Tako su se na ovom prostoru borile dvije frakcije od kojih je jedna podržavala dinastiju Luksemburg (koja je potjecala s područja Ardena, a centar moći imala je trenutno u Češkoj), a druga dinastiju Anžuvinaca (koja je potjecala u muškoj liniji od francuskih kraljeva, a centar moći imala je trenutno u Napulju).
Kralj Žigmund Luksemburški pozvao je protivničke velikaše na sabor u Križevce radi dogovora. Čak im je dodijelio tzv. salvus conductus tj. pismene isprave koje su im osiguravale siguran prolaz i kojima su bili zaštićeni od napada. Stjepan II. Lacković, koji je bio vođa Žigmundu suparničke Ladislavove stranke, doista je došao na sabor. Lacković je ranije obnašao čast hrvatskog bana, no u vrijeme ovog sabora imao je i još moćniju funkciju palatina, što je za čitavu Ugarsko bilo otprilike ono što je ban bio za Hrvatsku.
U sabornici je došlo do prepirke, koja je završila time što su Žigmundovi pristaše ubili palatina Lackovića, njegovog nećaka Andriju, te još određeni broj Lackovićevih pristalica. Žigmundova je stranka na kraju prevladala u Kraljevstvu, a protukralj Ladislav Napuljski morao se povući iz ovih krajeva (na kraju je izdajnički prodao Dalmaciju Mlečanima 1409. godine).