Do srednjeg Velebita doći ćete cestom Gospić-Karlobag, a najpoznatija početna točka preko koje ćete pristupiti njegovim divljim dijelovima mjesto je Baške Oštarije. Danas ono ima dvadesetak stanovnika, prije jednog stoljeća bilo ih je više od četiri stotine. Kad iziđete iz vozila, svježi zrak veljače i pogled ukrug oduševit će vas. Planina koja je jedan od hrvatskih simbola zimi, prošarana bjelinom snijega, možda i najviše plijeni svojom jasno ocrtanom ljepotom. U ovom je razdoblju pusta i tiha, još manje pristupačna čovjeku. Gotovo su svi planinarski domovi zatvoreni, a planinarske staze, pa i mnoge ceste kojima se inače mogu kretati vozila, zametene su ili zaleđene, preporučljive samo za izdržljivije terence.
Međutim, postoji skupina sasvim posebnih ljudi, vojnika, kojima i negostoljubivi Velebit izražava dobrodošlicu. Njegovi su česti gosti i znaju se nositi s njim, sa svom njegovom nepristupačnošću, hladnoćom, snijegom, ledom, visokim, strmim i oštrim stijenama i grbavim te stjenovitim, često nevidljivim putovima. Mogu to zahvaljujući svojoj opremi, ali prije svega zato što su oni osposobljeni da budu dubinski izvidnici. Vojnici su to kojima je nepristupačan teren prirodno radno okružje, jer je njihova prva dužnost da ne budu primijećeni, da ih nitko ne očekuje duboko iza protivničkih linija.
Za uvježbavanje i obuku dubinskih izvidnika nema boljeg mjesta od Velebita, objašnjavaju nam pripadnici Središnjice za obavještajno djelovanje (SOD), postrojbe čija je Satnija za dubinsko izviđanje (SDI) sastavnica. Tko se nosi s Velebitom, može djelovati u nizu drugih teških prirodnih okolnosti. S izvidnicima razgovaramo u jednom planinarskom domu koji je u ovoj prilici baza pripadnika SDI-ja. Planinarski smještaj postao je vojnički, katnica nije velika, sve skupa nekih stotinjak kvadrata, a nas je dvadesetak: obučna skupina, njihovi instruktori, zapovjednici, sanitetsko osoblje …i dvočlana momčad Hrvatskog vojnika. Mnoštvo vojničke i specifične izvidničke te zimske opreme dodatno smanjuje prostor, ali sve je posloženo uredno pa ipak ne postoji osjećaj skučenosti. Za grijanje je na raspolaganju jedan veliki kamin i štednjak u kuhinji u prizemlju, za spavanje hladne prostorije na gornjoj etaži, tj. potkrovlju, s krevetima na kat. No, ovo je za naše vojnike pravi hotel. Njihova obuka često podrazumijeva padobranski skok zajedno s opremom od četrdesetak kilograma i postavljanje šatora te višednevni boravak na nekom skrovitom mjestu usred planine, u društvu drveća, stijena i divljih životinja.
Tekst u cjelini pročitajte na portalu Hrvatski vojnik, a video s obuke pogledajte u nastavku.