Poput Jack Londona i mnogih drugih pisaca Igor Eškinja (1956.) iz Sv. Filip i Jakova bavio se raznim poslovima. Bio je pomorac (dvije godine na američkoj platformi), slastičar, gostioničar, kvizoman, plantažer jagoda i drugih poljoprivrednih kultura, a okušao se i u pisanju. Član je ZaPis-a, zadarske književne udruge.
„Volim puno čitati i čovjeku po inerciji dođe pisati, naročito onomu tko je malo strastveniji. To pasionirano čitalaštvo stvara u čovjeku želju za književnim stvaralaštvom. Sav taj moj entuzijazam i ljubav prema književnosti rezultirao je time da sam i ja nešto napisao.“, kazao je Filipjanac Eškinja gostujući nedavno u Gradskoj knjižnici Biograd, na književnoj večeri koju je moderirala Jelka Sipina, ravnateljica knjižnice.
„Igora smo više puta ugostili, jednom prilikom samostalno, kada smo predstavljali njegov roman „Balada o Impali i Starom Leopardu“, započela je Sipina, te istakla kako je, uz Mjesec hrvatske knjige povod gostovanju i Dan hrvatskih knjižnica koji se obilježava 11. studenoga, na dan donošenja prvog hrvatskog zakona o knjižnicama radi stvaranja bolje vidljivosti knjižnica i knjižničnih aktivnosti te upoznavanja javnosti s poslanjem i ulogom knjižnica. Pritom je istakla podupiruću ulogu Osnivača (Grad Biograd) u radu, zahvaljujući kojoj biogradska knjižnica nema financijskih problema. Gosta je između ostalog predstavila i kao upućenijeg korisnika ove knjižnice, vječito u potrazi za naslovima.
„U djetinjstvu sam suludo čitao stripove, uzor mi je Flaubert sa nekim svojim sentimentalnim odgojem, poslije toga Tolstoj, Dostojevski, dakle najbolji su mi klasici svjetske književnosti. Prousta se bojim, Gidea ne volim, Oscara Wildea volim, Hašek ide prebrzo i ne odgovara istini, volim mirnije, staloženije pisce, Škoreckog. Ne volim horore, masakre, većina ih se svodi na glupo, pijano obiteljsko nasilje i to najčešće u primitivnim sredinama koje su zapostavile odgoj.“, nabraja Eškinja ističući kao literaturu koju voli čitati i kao svoj uzor u književnosti senzitivnu, emocionalnu i životnu literaturu s kojom se može poistovjetiti, tzv. obične stvari. Slično je i s njegovom knjigom pripovjedaka „Priče iz male ulice“ objavljenoj ove godine u izdanju „Ceresa“, izdavačke kuće iz Zagreba, u kojoj nas upoznaje s mnogim ljudima iz svog zavičaja, pripovijeda o njima maštovito i opisuje njihove živote, njihove karaktere, radosti, brige. Svom osebujnom stilu pisanja, pridružio je i lokalni dijalekt. Njegove priče, od kojih poneke smještene u prošla vremena, vrlo lako bi se mogle primijeniti i na suvremene boljke ljudi. U lovu na anegdotske bilješke, Eškinja tvrdi kako su se ljudi s vremenom mijenjali do danas u smislu da prije nisu toliko trčali za novcima i konzumerizmom. Lišeni mnogih stvari, ne smatra da su prije bili nesretniji.
„Priče iz zbirke mogu biti antologijski primjeri dobre priče, a pisac kroničar malog mjesta, od ’30.-ih godina prošlog stoljeća do dana današnjih. Opisuje tegoban život ljudi u svom mjestu, život između dva rata, početke turizma, Domovinski rat. To nije samo Sv. Filip i Jakov, to su priče čovjeka uz more.“, kazala je Sipina. Tijekom večeri predložila je da se pročita „Trebunal“, jedna od nagrađenih priča iz zbirke, kao primjer autorovog nevjerojatnog smisla za komično, što nikoga ne treba začuditi. Naime, u književnosti se prije objave svog prvog romana ponajprije pojavio s nekoliko dramskih djela, većinom komedija koje su redom izvođene na amaterskim kazališnim daskama u Sv. Filip i Jakovu. Eškinja pritom smatra da se kroz humor najbolje mogu prikazati neke devijacije u društvu. U nastavku je ova njegova priča opustila je i nasmijala biogradsku publiku.
U priči „Koje boje je vjetar“ dotaknuo se problema ovisnosti. „Čini mi se da su najteže urođene psihičke bolesti, dok je ovo s alkoholom, drogom i kockom izlječivo, samo je stvar čvrstoće karaktera“, reći će Eškinja za probleme ovisnosti te nadodaje da svoje likove crpi iz stvarnog života, ali ne želi govoriti tko je tko, da se stvarni akteri ne uvrijede.
„Svaka knjiga ima primjedbi i knjiga može biti politički nekorektna. Mi pisci nemojmo biti toliki propovjednici, iznesimo sirov život onakav kakav jeste. I o mojoj knjizi supersenzibilni ljudi bi mogli reći – pa zašto tako pišeš, pa to je ružno…No ljudi moji, dužnost pisca nije da previše docira, jer nije na propovjedaonici u crkvi. Ti kao čitatelj prosudi i odluči je li ta osoba ispravna. Volim što više opisa i realističnih prikaza, a ti kao čitatelj prosudi je li taj lik ispravan, a ja kao pisac se i ne moram baš svakome svidjeti. Tako je i u mojoj knjizi puno toga što bi moglo biti nekorektno, ali ja skupljam i sve naše negativnosti.“, govori Eškinja navodeći kako piše arhaične priče koje je već negdje slušao. Naziv „Priče iz male ulice“ je jer su najmanje 5-6 ljudi iz iste ulice koji su nekad nešto izvalili pisane u „JA formi“, koja je bolja i prijamljivija kod čitanja, nego kad indiferentno govoriš o nekoj trećoj osobi“, objašnjava Eškinja.
Za pripovjetku „Duša iz Purgatorija“, koja se nalazi u ovoj zbirci, na književnom natječaju „500 godina Petra Zoranića“ Eškinja je dobitnik prestižne nagrade, što je veliko književno i ljudsko zadovoljstvo. I premda su njegove priče zapažene i nagrađivane, za sebe tvrdi da nije pisac kratke forme, a glavni motiv za pisanje mu nije slava ni zarada. Svoje pisanje naziva „hobi iz ljubavi“.
Tijekom večeri govorilo se o zadarskoj književnoj sceni koja je postala respektabilna i iznjedrila imena poput Lade Vukić, ovogodišnje dobitnice VBZ-ove nagrade i Želimira Periša, te ostalih. U publici su između ostalih sjedile biogradske pjesnikinje Rada Radica Vrančić i Rajka Anđelić Maslovarić, progovorilo se o motivima i sadržaju knjige, kao i problemu izdavaštva. ZaPisovac Robert Nezirović, ovaj put na strani publike, zaključio je večer pitanjem gostu biogradske knjižnice radi li na novom romanu i ako radi, hoće li se razlikovati od svega ostalog što je do sada napisao. Iz odgovora se dalo naslutiti da ovo nije kraj i da Igor Eškinja ima još mnogo toga za ponuditi svojim čitateljima.
