Obavezno pročitajte: Žene oboljele od karcinoma uputile oštro pismo ministru u kojemu progovaraju o svojim svakodnevnim mukama!
Ovo je inicijativa grupe žena oboljelih od raznih vrsta karcinoma i naših prijatelja. Možda je pucanj u prazno, ali uz vašu pomoć dragi prijatelji, možda moje prijateljice i ja nećemo morati platiti operaciju koja život znači 35 do 50 tisuća kuna. Možda vašim sudjelovanjem, dijeljenjem, djevojčica iz Dubrovnika, teško bolesna, dobije putni nalog za putovanje avionom u Zagreb jednom mjesečno, jer drugačije ne može putovati zbog teškog zdravstvenog stanja. Možda… Možda smo nepopravljivi optimisti, ali zato smo još tu i možemo pisati o bitnim stvarima koje život znače. Možete nas podržati ili ne. Na vama je, stoji na početku molbe grupe žena oboljelih od karcinoma.
Ova poruka upućena je ministru zdravstva, prošlom, sadašnjem i svim budućim s nadom da će otvoriti oči i nešto poduzeti.
Facebook grupa Lavice okuplja oko dvije tisuće žena oboljelih od karcinoma, a otvoreno pismo potpisuje svaka od njih.
– Dobar vam dan ministre u fotelji od nas koji sjedimo na polomljenim plastičnim stolcima po čekaonicama.
Evo, kerber vam otvara vrata u naš podzemni svijet gdje se 45 minuta pažnje mog onkologa kupuje u privatnoj klinici, gdje nas bodu debelim iglama jer se pobogu mora štedjeti da bi ostalo za skupe večere lijenim guzicama. Gdje vas ako se borite za svoja prava čeka luđačka, gdje štede na pomoćnim materijalima na zračenju. Kad tek nakon 25. zračenja, kad si već dobro pečen, dobiješ papir za podići silikonske obloge. A njih nije lako dobiti, jer se moraju naručiti u ljekarni. Pa propustiš još tri zračenja bez obloga. Gdje oni kojima su operirana crijeva putuju hodnicima do toaleta. Gdje infuzija pada sa stalaka na operirane rane jer ih vežu zavojimas. Gdje se naša prava oko saniteta i putnih naloga tumače ovisno je li se popila jutarnja kava ili nije. Gdje onkološki pacijenti dobiju nadu u privatnoj klinici koja još nema ugovor sa HZZO-om jer ima prečih stvari od liječenja, a i oni su svakako podzemni svijet. Gdje su na prozorskoj dasci nesterilizirana kliješta i odvijač glavni i neophodni alat kojim se učvršćuju crijeva koja na mjestu drže već postavljene aplikatore za brahiradioterapiju, gdje sestre ručno,’kurblom’ pokreću sam prastari uređaj i ulaze kod nas, iza zaštitnog paravana protiv zračenja kako bi nam dale kemoterapiju, lijekove, a ne smiju ga zaustaviti jer je vikend,tehničar otišao doma, pa ako ga same ne uspiju ponovo pokreniti uzalud im svi odvijači i kliješta ovoga svijeta…pa se tako i one svaki puta ponovo ozrače, zajedno s nama, pa podijelimo dijelić jadne sudbine onkoloških pacijenata. Gdje roditelji sa teško bolesnom djecom u autima stoje na prometnoj cesti ispred sive zgrade koja se zove Klinika za dječje bolesti i ne znaju gdje bi s autom, a dijete mora na pregled. U tom podzemnom svijetu se uvijek čeka, a vrijeme curi. Tamo se ne dobiva što nam pripada. Tamo je svima ministre teško. I doktorima i sestrama i nama. Tamo vas snimaju uređajima starim 50 godina, ako uspijete uopće do njega doći. Evo ministre. Vrata se otvoriše, pitam se hoće li i Vaše oči, stoji u otvorenom pismu ‘Lavica’.
