Samo M. Strelec, slovenski redatelj koji je s Kazalištem Virovitica ostvario već dvije uspješne suradnje na predstavama Woyzeck i Mačka na vrućem limenom krovu, priznao je da se u radu na virovitičkom Kralju Ubuju želi okušati u primjeni kazališnih postupaka kojima se nikad prije nije služio.
Eliminirati „nepotrebna“, za njega suvišna kazališna sredstva kako bi se dogodio susret između pozornice i publike bila je glavna zamisao s kojom je Samo krenuo u avanturu predstave kakva predstavlja eksperiment i za virovitičku autorsku ekipu i za njezine redovite gledatelje. Međutim, ona se ujedno služi dosad prokušanim metodama u virovitičkom kazalištu mnogo više nego što se to na prvi pogled može činiti.
Kralj Ubu koji je nastao iz ove prvotne ideje propitivanja kazališne fikcije, naime, svejedno održava već postojeći sustav dramskog kazališta. Jarryjeva priča o pohlepnom, glupom, okrutnom Ubuu i njegovoj strahovladi uredno se odigrava od večeri do večeri od svojeg početka do kraja, smještena u okvire univerzalnog i metaforičkog unutar kojih ubui, njihovi guznjaci i pobunjenički nastrojeni mylosasi s druge strane rampe ostaju na pristojnoj udaljenosti od stvarnosti.
Ono što iskače iz uobičajene tradicionalne matrice na kakvu su virovitički kazalištarci navikli, ipak, začudno je korištenje strojeva i iskorištavanje potencijala neponovljivosti izvedbe. Takve režijske odluke u ovoj predstavi figuriraju, dakako, i kao posveta dadaizmu i umjetnosti performansa, razornim bogovima čijem su rođenju na praizvedbi Kralja Ubuja nazočili osupnuti simbolisti. Postupcima poput umetanja čitaće probe u slijed dramske radnje predstave te projekcijama Facebook stranice Ubu VT koja redovito objavljuje materijale o kazališnom procesu „iza kulisa“ razotkrivaju se i raskrinkavaju kazališni mehanizmi. Tematski, virovitička inačica Kralja Ubuja prvenstveno je antiratno orijentirana, što je nanovo posveta prošlosti i dada pokretu jednako koliko i preventivno upozorenje u suvremenosti.