Dobro spava, dobro papa, a kad plače, pocrveni k’o papričica! Bit će živahan. Ma to je naša najljepša i najbolja beba na svijetu.
Pitam se čime sam ovo malo čudo zaslužio, s puno ljubavi u glasu govori za 24sata Ivan Mitrović (28).
Kad smo stigli u posjet, Jakov je imao svega 23 dana. Još nije promolio nos iz kuće, a i roditelji su odlučili držati se tradicije i ne voditi dijete u vanjski svijet prije krštenja. Jakova je 20. siječnja rodila 25-godišnja majka Marija. Bio je golema beba teška čak 4750 grama, a dugačka 53 centimetra. Mali junak je, kažu nam, prvo dijete rođeno u Zelengradu kraj Obrovca u posljednje 24 godine.
Bit će u obitelji još djece
– Nek’ je on nama živ i zdrav. Prvo nam je dijete, ali ne i posljednje. Ako nas ništa ne spriječi, ne stajemo. A imamo se na koga ugledati: moj otac je imao osmero djece, brat sedmero, a sestre po pet, troje ili dvoje – dodaje tata Ivan.
Kaže da je upravo njegova najmlađa sestra bila to zadnje rođeno dijete koje je u selu ostalo živjeti. Ona je u Zelengradu živjela do prije tri godine, kad je otišla na fakultet u Gospić. Ni brat sa svojih “sedam patuljaka” ne živi u Zelengradu, kao ni ostale sestre koje su se udale u druga mjesta Zadarske županije. Ostao je samo Ivan sa ženom i sinom, majkom i mlađim bratom, za kojeg nam kaže da će se uskoro oženiti pa će ih na imanju biti šestero.
– Inače je u selu oko 50 ljudi koji tu žive, ako ne brojimo one koji dolaze samo za vikend. Jakov će se imati s kim igrati, s djecom moje braće i sestara, a ne mislimo ni mi stati na prvom djetetu pa će, nadamo se, imati i svoje sestre i braću. Imamo 370 ovaca, 50 koza i 25 krava, koje bi on već ‘čuvao’ iz dječjih kolica da nije ovako loše vrijeme, ili kiša ili jaka bura, a oko kuće su nam mačke, psi, guske, patke, kokoši, tuke… – govori nam vlasnik OPG-a i prekrasnih starinskih kamenih kućica s bazenom koje iznajmljuje turistima. Gradio ih je s ocem, svaku po pet godina, uz puno truda i rada, ali zato bez kredita.
Lanjske sezone primili su prve goste, ali su bili sasvim zadovoljni popunjenošću svojih kapaciteta s osam ležajeva, pandemiji unatoč.
Oko kuće im je kao u bajci.
Težak, ali dobar život na selu
Zelene livade posute su velikim kamenjem neobična oblika, a najčudnije su ugradili u dvorišnu ogradu pa čovjek ležeći u bazenu može gledati oblake, ali i stijene raznih oblika koje podsjećaju na morske škrape. Zrak je kristalno čist, tišina para uši, priroda je netaknuta, a grad Obrovac zapravo blizu, udaljen 20 kilometara. Zbog čega tu živi 50 ljudi?
– Tko se tu nije rodio, teško će doći živjeti. Ljudi su nervozni jer su kafići zatvoreni, a mi tu na selu jedva da smo čuli da su zatvoreni. Oni koji su se na selu rodili, slušaju starije kako kukaju da na selu nema života, da je samo muka, ništa ne valja, pa i sami u to povjeruju i odu čim dobiju priliku – kaže Ivan za 24sata pa nastavlja:
– Mi živimo dobro. Težak je to život, jer ima puno posla, ali nama je super. Ljeti se dižemo prije sunca kako bi ovce do 8-9 sati bile natrag s ispaše. Treba stoku nahraniti, napojiti i očistiti gnojivo ispod njih dvaput dnevno. Sadimo povrće za svoje potrebe, radimo sir, vrhnje, prodajemo janjce i teliće, a dio poslova često je na čekanju jer se dnevno ne stigne sve. Najbolji opis svakog sela je ‘ima posla, nema ljudi’. Ali možda nam je od svega najvažnije što imamo živu vodu u bunaru, iako i on zna presušiti ljeti. Ali vodu kupujemo samo tad. Inače bi bilo neisplativo kupovati vodu iz cisterne kako bismo napojili svu tu stoku te za naše potrebe i turiste.
