Stopostotni invalid iz Zadra radi u knjižnici: “Zaslužujem punu plaću, borit ću se i dalje”

Antonio Milanović, 33-godišnjak iz Zadra jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji ima stopostotni invaliditet i stalni posao. Izborio se za sebe i bori se za druge. Zbog njegove je upornosti Ministarstvo rada odustalo od oduzimanja invalidnine onima s plaćom većom od 4.000 kuna, a sada je pred njim nova misija.

Iako od rođenja boluje od cerebralne paralize, završio je dva fakulteta i upisuje doktorat. U zadarskoj Gradskoj knjižnici radi na pola radnog vremena i plaća mu je 3.000 kuna. Želi to promijeniti.

“U teoriji stoji da imam pravo s obzirom na dijagnozu koja mi ne da da radim osam sati da imam pravo na punu plaću do onog koeficijenta koji zaslužujem, koji trebam zarađivati kao normalna osoba, ali u praksi to još nije zaživjelo jer se ne zna ko će drugu polovicu plaće isplaćivati”, govori Antonio za RTL.

Među prvima je koji se glasno pobunio protiv ukidanja invalidnine onima koji imaju više od 4.000 kuna plaće.

Njegova majka, Ozula Milanović govori kako uvijek idu naprijed.

“S tim ciljem da dokažemo pravdu, idemo da se borimo za pravdu kroz nepravdu koju nanose dečkima ili djeci s poteškoćama ili invalidnim osobama”, govori.

Gradska knjižnica kao poslodavac sada nije u mogućnosti dobiti subvenciju za Antonijevu plaću.

Ravnateljica knjižnice, Doroteja Kamber Kontić za RTL tvrdi:

“Prema nama dostupnim informacijama i svemu onome što smo provjeravali kako bi riješili status kolege Milanovića, dakle to pravo da radi nepuno radno vrijeme, a da prima puni plaću, ne može ostvariti preko poslodavca”.

Izmjene bi trebale biti vezane uz izmjenu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, Zakona o radu i Zakona o mirovinskom osiguranju.

Zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Mira Pekeč Knežević tvrdi:

“Naš prijedlog je bio da se možda ostatak od preostalog radnog vremena da se kompenzira od strane nekih poticaja od strane države i to smo uspoređivali s radom u skraćenom radnom vremenu roditelja koji brinu o djeci s težim razvojnim smetnjama”.

Invalidne osobe koje se žele obrazovati i zarađivati za svoje potrebe, poručuje Antonio, zaslužuju potporu države.