JUSUP – HEROJ ILI PROBLEM? Možda neće imati mural na zidu, puno je onih koji ga vole, ali i ne vole!

U svakom normalnom klubu, čovjek s najviše osvojenih trofeja, najviše vođenja utakmica i najviše povrataka na klupu bio bi — legendarna figura, osoba s imenom na tribini. Međutim, u KK Zadar, stvari nikad nisu bile tako jednostavne.

Danijel Jusup, najtrofejniji trener KK Zadar u posljednjih 30 godina, i dalje kod jednog dijela navijača izaziva – više negodovanja nego poštovanja. Unatoč titulama, spašavanjima sezone, stabilizacijama momčadi i brojnim povratcima “kada nitko drugi nije htio“, Jusup ostaje trener kojeg dio Zadrana često doživljavaju kao — nužno zlo.

Zašto je to tako? Jusup preferira kontroliranu košarku s naglaskom na obranu i fizikaliju. Kad Zadar pobjeđuje – to se zove “taktička zrelost“. Kad gubi – “mučenje košarke“. U gradu koji se odgojio na majstorstvima Krešimira Ćosića i Giuseppea Pina Giergie, veličanstvenim izdanjima Arijana Komazeca, ubojitim šutevima ljevorukog snajpera Branka Skroče, eksploziji trica Petra Popovića, skokovima i atraktivnim zakucavanjima Čedomira Ćire Perinčiča – teško je prihvatiti često dosadnu košarku koje navijače ne diže na noge.

Naime, navijači KK Zadar ne žele samo pobjede – oni od svojih ljubimaca žele da “ginu”, “lete“, “pokazuju zube“ i “bacaju se za svaku loptu“. Ako to ne vide, ni pobjeda – “ne miriše” kako treba.

Jusup u javnosti nastupa kao što i vodi utakmice – promišljeno i obrambeno. Njegova sučeljavanja s novinarima, direktorima, Upravom i pojedinim navijačima ostavila su traga. Poznat je po tome da zna “zabraniti izjave” igračima uoči važnih utakmica, da se ne libi kritizirati raspored natjecanja, odnos HKS-a prema KK Zadar ili komentare s tribina.

Za medije je to često frustrirajuće. Jusup je zatvoren, s minimalnim prostorom za “spontani trenutak“ – koji mediji vole, a posebno čitatelji. Nije tajna da neke medije više simpatizira, vjerojatno iz razloga što ga takvi mediji malo, ili nimalo ne kritiziraju, onda kada je to potrebno. Onaj tko ga se usudi kritizirati – postaje njegov “neprijatelj”.

Jusup često inzistira na potpunoj autonomiji struke, dok je Uprava pokušavala preuzeti dio odlučivanja. To ga u očima dijela javnosti pretvara u “šefa koji ne trpi prigovor“ te da želi biti iznad Kluba – i osobu koju se ne smije kritizirati bez posljedica. U gradu gdje se svaki kafić pretvara u ured sportskog direktora – to ne prolazi bez otpora.

Navijači KK Zadar vole “svoje dite“ – kad domaći mladić dobije šansu tribine eruptiraju. Kad ne igra, kriv je trener – i to se često stavlja na teret Jusupu.  Uvijek se pojavi barem jedan mladi igrač za kojeg tribina viče: “Zašto ne igra?!” Ponekad je to opravdano, ponekad ne – ali je jasno kako Jusup ne vjeruje lako mladima. Često mu se spočitava da više vjeruje iskusnim “provjerenim“ igračima sa strane – nego domaćim momcima. U gradu koji živi za zadarsku dicu – to se ne zaboravlja lako.

Jusup možda nikada neće biti najvoljeniji trener Zadra. Možda neće imati mural na zidu, ni pjesmu u kafiću. Ali povijest je neumoljiva, ona će jednog dana napisati da je upravo on — držao KK Zadar na životu kad su drugi okretali leđa.

Do tada, ostaje nam da ponovno proživljavamo istu priču, s istim trenerom, i istim pitanjem. Možda ne volimo Jusupa – ali možemo li bez njega?