NAVIJANJE U ZADRU Nekad su gorjele tribine na utakmicama KK Zadar, danas gore komentari!
KK Zadar
Za one koji su odrasli uz miris dvorane Jazine i zvuk bubnjeva s istočne tribine, navijanje za KK Zadar nije bilo samo sportsko praćenje – bilo je to pitanje identiteta. Nekada se znalo – kad igra Zadar, sve staje. Djeca su iz škole markirala s nastave – zbog utakmica. Generacije su stasale na tribanama, grlatim navijanjem i “zdravom mržnjom” prema ostalim klubovima, posebno prema Ciboni, Crvenoj zvezdi i Partizanu.
A danas? I dalje postoji ljubav, ali to više nije to. Jazine su bile hram. Tamo si bio netko – ako si znao pjesme Tornada, ako si išao na gostovanja, ako si imao promukli glas dan nakon derbija. Bio si faca…
Navijanje je bilo neprekidno – 40 minuta buke, pjesme, bubnjeva, uvreda (nekad i preko granice), ali sve s ciljem da Zadar pobijedi. Dvorana je bila puna 2 sata prije početka utakmice, karata nije bilo “ni za lijek”, osim kod uličnih švercera, ali po daleko većoj cijeni, međutim, i kod njih bi brzo nestale.
Tornado Zadar bio je sinonim za fanatizam – putovanja, transparente i koreografije, pa čak i za fizičke obračune. Postojala je jasna hijerarhija, poštovanje među starima i mladima, i što je ključno – zajedništvo. Navijači su točno znali prepoznati trenutak kad treba pomoći. I kad se gubi 20 razlike – pjevalo se još jače. A danas – “tamburaju” po bubnju nebitno koji je rezultat.
Preseljenjem iz Jazina u dvoranu “Krešimir Ćosić” – nešto se nepovratno promijenilo. Dvorana je velika, moderna, ali hladna – te nema više onog osjećaja od prije.
Tornado postoji, i dalje je tu, ali sve manje brojčano. Generacije koje dolaze više snimaju mobitelima nego što pjevaju i prate tijek utakmice. Navijanje je često “na mahove”, bez kontinuiteta. I što je najčudnije, Tornado je u crnim majicama, iako svi znamo da je boja Zadra, od pamtivijeka plavo-bijela. Samo u velikim utakmicama vidi se, tek donekle, stari plamen – protiv Partizana i Crvene zvezde.
Pitamo se, što se dogodilo? Zadar je danas daleko od onih vremena kada se borio u Europi. Teško je “gorjeti” kad klub igra tek u poluamaterskom Prvenstvu Hrvatske – u kojem nema konkurenciju, gdje na neke utakmice zna doći jedva 200 ljudi, dok u ABA ligi nije konkurentan za vrh ljestvice.
Naravno, ne treba zaboraviti da živimo u nekom drugom vremenu – u kojem nove generacije odrastaju u digitalnom svijetu. Emocije se izražavaju preko komentara na društvenim mrežama, češće nego iz grla. Pojedincima je važnije kada će Sportnet otključati navijački forum KK Zadar – nego bilo što drugo vezano uz Klub.
Zadar je i dalje grad košarke, ali više kao – uspomena nego kao stvarnost. Tornado kao skupina prošla je kroz generacijske smjene, kao i političke podjele i izazove vremena – što nije čudno, ali je ostavilo traga. Ali ono što je sigurno – današnja generacija Tornada nikada neće moći kvalitetno zamijeniti – staru gardu navijača KK Zadar.
Biti navijač KK Zadar nekad nije bilo samo pitanje simpatije prema klubu – to je bila životna odluka. Generacije su odrastale s plavim šalom oko vrata, gledajući Pina, Krešu, Komazeca, Popa, Skroču – i legendarnim pobjedama nad velikanima bivše države. Tornado Zadar je u to vrijeme bio je institucija. Ulazilo se među njih s poštovanjem, ako nisi znao sve pjesme napamet – bolje da si stao na drugu tribinu.
A sada? Sve je to krasno, moderna dvorana s puno sjedalica – ali s premalo bliskosti. Zvuk se gubi, buka se razlije. Kad netko pokuša pokrenuti pjesmu – tribine gledaju u njega kao da je pao s Marsa. U Jazinama nisi bio samo gledatelj – bio si igrač s tribine.
Koliko god to danas zvučalo kao mit – Jazine su znale same donijeti pobjedu.