Subotnje jutro u Zadru ponovno je imalo onaj prepoznatljivi ritam – mješavinu laganog koraka, mirisa kave, šuškanja jakni i priča koje lebde zrakom između Kalelarge i rive, između Foše i Donata. Autor foto-galerije, Arif Sitnica, još jednom je svojim objektivom ulovio sve ono što čini subotu subotom, špicu špicom, i Zadar – vječnim gradom trenutka. Njegove fotografije – kako bi to ‘novovjekovni’ kolege napisali – nisu tek niz kadrova, nego mala kronika života, smotana u svjetlu, boji i osmijehu, u pogledu slučajnog prolaznika ili u pokretu djeteta koje vuče balon veći od sebe samoga.
Zadranke i Zadrani svih generacija, od baka koje su jutros navukle vunene veste i polako nogu uz nogu s osmijehom komentirale kako je ‘opet zapuvalo s burina i Velebita’, do mladih koji su se za špicu uredili kao da su na modnoj pisti, svi su se slili na svoja mjesta – na most, Forum, Kalelargu, Trg, Tri i Pet bunara. Uz njih su koračali psi i psići, na povodcu, u džepu jakne, u naručju, svaki s istom misijom – prošetati, vidjeti, biti viđen kao standard.
Na svakoj drugoj fotki neki selfie – uz more, uz sv. Šimuna, uz Pozdrav Suncu koji se zrcali u jesenskim zlaćanim zrakama. Turisti su, kao i uvijek, začuđeno gledali prema nebu, prema kamenim pločama, prema svemu što je u Zadru odavno ‘s nama’, a njima djeluje kao čarolija. S Dalekog istoka došli su s fotoaparatima većim od maraske i makijata, oduševljeno slikavali i pozirali pokraj svakog kantuna.
Tu su i elegantna gospođa u crvenom, gospodin s manšetom i Top tenisicama. Na klupicama se gušta – kava, cigareta, pogled u daljinu i duga, dobra, stara ćakula. Tema? Uvijek ista, vječna, domaća. Malo o materi, malo o ćaći, o ženi koja ‘uvik ima zadnju’, o punici koja zna sve, o svekrvi, kumu, kumi, susidima, o politici – livo, desno, svejedno, o Hajduku, o Livaji, o Jupi i KK Zadar, o tome kako je ‘nekad bilo više duše u balunu’ i Jazinama, i kako su kave bile jeftinije, ali ljudi topliji nego sada.
Na jednom prozoru – otvorena ponistra, suši se roba, a netko promatra prizor odozgo, kao kazališni gledatelj i redatelj koji ne želi propustiti ni jedan čin ove predstave života. Djeca u kolicima vrpolje se dok roditelji pokušavaju popiti gutljaj kave prije nego što krene novi val plača. Ulični svirač s gitarom, kao iz filma o Mediteranu, prebire po žicama neku staru melodiju koja podsjeća da je rima ovdje kao i klima – lijepa, blaga, mirisna i topla.
Njih tri kao da su ispale iz naslovnice glazbenog albuma – možda Beatlsi, možda samo trio koji zna što znači imati stila. Njihove siluete prolaze pokraj starog zida, a Sitnica ih hvata u trenutku koji izgleda kao kadriran san. Par koraka dalje, momak koji sa slušalicama na uhu izgleda kao iz reklame za Coca-Colu, naslanja se na zid, smiješi se nekoj curi koja to možda nije ni primijetila, a možda i jest – samo ne želi pokazati, scena iz nekog filma.
Neki žure – možda na tržnicu, možda u pekaru po tople kifle, neki u dućan. Drugi idu laganini, s rukom u ruci, s pogledom koji ne traži ništa više od onoga što već ima. Jer Zadar subotom ujutro nije samo grad – to je raspoloženje, stanje duha, ritam srca koji kuca između ‘ajmo još jednu’ i ‘aj, ća kući na ručak’.
Sitnica je u krupnim kadrovima opet uspio ono što uspijeva samo rijetkima – da ništa obično ne izgleda obično. Da burin ne bude samo vjetar, nego scenografija. Da klupa nije tek mjesto za sjedenje, nego kazališna loža iz koje se promatra puls grada. Da pas koji gleda u more ne izgleda izgubljeno, nego kao student filozofskoga. Da dijete koje vuče igračku po Kalelargi zapravo povlači nit kojom sve nas povezuje u zajednički trenutak života.
Zadar je, i kad je hladniji, uvijek topao. Ljudi su malo deblje obučeni, ali lica su ista – ona koja se smiju, koja pozdravljaju, koja žive ritam grada. Na mostu se, kao i uvijek, na koncu staje, ne zbog prometa, nego zbog pogleda. Bedema ili Branimira. S kontra strane, stariji par gleda prema Nazoru i tiho govori: ‘E, vidiš, tu smo se mi upoznali’. A kraj njih, mladi par smije se, i možda upravo u tom trenutku započinje novu zadarsku ljubavnu priču, tradicija.
I sve to Sitnica vidi, sve to uhvati, a ništa ne forsira. Jer prava zadarska špica ne treba režiju. Ona se taman dogodi sama – u trenutku kad sunce pogodi kamen, kad burin i tišina prođe kroz kosu, kad pas zalaje na galeba, kad gitara zasvira, kad netko viče ‘ajme, di si!’, i kad svi ti trenuci, svaki za sebe sitan i nevažan, zajedno postanu – priča.
Subotnja zadarska špica nije puka vijest za portal– ona je navika, ritual, mala liturgija. Ona je dokaz da, bez obzira na sve što se mijenja, nešto u ovom gradu uvijek ostaje isto: ritam, osmijeh, pogled prema moru i osjećaj da je život, kad ga tako pogledaš – baš dobar.
I zato, hvala Arifu što nas svakog vikenda podsjeti da to primijetimo. Itekako. Jer dok on gleda kroz objektiv, mi, gledajući njegove fotografije, ponovno vidimo sebe – one opuštene, nasmijane, bez stresa, zadarske, baš onakve kakvi želimo biti i sada i za svagda… (PL)
