U večeri kada se nad Hrvatskom spusti tama 17. studenoga, diljem zemlje zapale se tisuće lampiona – mala, drhtava svjetla koja nose najveću težinu naše povijesti. I ove godine, uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, ljudi u svakom gradu, selu i ulici staju u tišini, prisjećajući se svih poginulih branitelja, civila i žrtava Domovinskog rata. U Briševu kraj Zadra, među obiteljskim kućama nadomak maslinama koje šumi bura, plameni svijeća posebno snažno pulsiraju – kao da na trenutak vraćaju dah onima koji više nisu s nama.
Ta svjetla nisu samo simboli, nego i zavjet, zavjet da se ne zaboravi grad koji je pod opsadom preživljavao nemoguće, ni selo u kojem je život stao u jednom trenu. Zavjet da se ne zaborave sudbine, lica i imena. Svaka svijeća predstavlja i jedan ugašeni život, i narod koji se usprkos boli znao dići, ostati svoj, ostati doma. U Briševu, baš kao i u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Vukovaru i Škabrnji, ljudi pale lampione polako, s poštovanjem, kao da time miluju uspomenu na one koji su dali sve što su imali. Dok plamenovi titraju na vjetru, u srcu se miješaju tuga, zahvalnost i ponos. Tuga za izgubljenim mladostima.
Zahvalnost što danas živimo u slobodi, ponos jer Hrvatska zna pamtiti i čuvati ono što je sveto, jer je naučila biti jaka u svojim ranama.
I svake godine, kad se osvijetle ulice i putovi, čini se kao da cijela Hrvatska diše istim dahom – tihim, spokojnim, punim pijeteta. Kao da govori: niste zaboravljeni. Svijeće u Briševu i svaka druga upaljena lampica diljem zemlje postaju jedno veliko more svjetla koje spaja sve daljine, vrijeme i ljude u RH.
U tom moru svjetlosti počiva naša zajednička priča, naša zajednička bol i naš zavjet budućnosti. A dokle god se svjetlo pali i prenosi s generacije na generaciju, dotle će diljem zemlje živjeti i sjećanje – neugasivo, ponosno i trajno, na svih njih u ime svih nas… (PL)