KOLEKTIVNA ZABLUDA Bibinjci “zapalili” Čermaka jer nije uložio u apartmane? Ne zaboravite, Gaženica je othranila stotine obitelji!

Naftni terminal u Gaženici koji je preuzela i modernizirala tvrtka generala Ivana Čermaka u suradnji s partnerima Antom Gotovinom i Antom Kotromanovićem izazvala je prosvjednu reakciju mještana Bibinja. Ne žele, kažu, „atomsku bombu“ u blizini svoga mjesta iako je ta „atomska bomba“ na istom mjestu već 60 godina i othranila je u prethodnim desetljećima na stotine obitelji koje su radeći tu u industrijskoj zoni zarađivale za kruh. No, vremena su se promijenila i u hrvatsku ekonomsku kulturu (poglavito u Dalmaciji) duboko se uvukao rentijerski mentalitet koji se temelji na iznajmljivanju apartmana u turističke svrhe.

Čemu ikakva industrija, čemu proizvodnja, čemu nafta, čemu teretna luka… ma čemu išta drugo osim turizma kad nam on sam po sebi donosi „kruha bez motike“ – slikovit je pogled na „hari krišna“ koncept ekonomskog razvoja koji je ovladao ovom zemljom.

Država ili lokalna zajednica koja svu svoju egzistencijalnu i razvojnu sudbinu stavlja u ruke turizma odbijajući pri tom sve što im se čini „antiturističkim“, hazarderski se poigrava sa svojom budućnošću – koliko god takvo ponašanje opravdavala navodnom brigom za ekologiju ili sigurnost.

Bibinjci su na karnevalu kao krnju zapalili Čermaka jer njegova tvrtka nije investirala u hotele i apartmane nego u nešto drugo, nešto što već desetljećima ionako postoji na tom prostoru, ali eto, ne uklapa se u novokomponiranu vjeru u turističkog boga.

Na prosvjedu se moglo čuti „nećemo atomsku bombu na petsto metara od dječjeg vrtića“. Jer, eto, postoji teorijska mogućnost da terminal eksplodira!? Pa ne bi li trebalo zatvoriti i aerodrom u Zemuniku jer postoji mogućnost da avion pri uzlijetanju ili slijetanju padne na kuće i vile s bazenima (na poljoprivredne objekte neće jer ih više ionako nema).

Taj „feudalni“ mentalitet kojeg podgrijavaju i neki mediji, a po kojemu naftne terminale bez obzira koliko su moderni i imaju suvremene najviše sigurnosne standarde, Bibinjci ne žele „u svome dvorištu“, samo pokazuje da smo se duboko (možda i bespovratno) zakopali u provincijalističku viziju razvoja u kojoj više nema mjesta ni za što osim za turističke sadržaje. Nije tu u pitanju nikakav strah od „atomske bombe“ (uostalom ta „bomba“ tamo stoji desetljećima) ni opsesija zelenim ekološkim vizijama razvoja, nego je u pitanju otpor prema svemu što se ne uklapa u turističku nirvanu.

Bibinjci, ali ne samo oni, trebali bi znati da je turizam u kojega smo tako „infišali“ jedna od najkrhkijih i najvarljivijih motora gospodarskog razvoja te da ozbiljne nacionalne ekonomije gospodarski rast i razvoj temelje prvenstveno na proizvodnji, energetici i tehnološkim inovacijama. Da nam samo jednu godinu, a ne daj Bože dvije, iz nekih razloga izostane turistička sezona (sjetimo se samo korona krize) – pali bismo na koljena i drastično bi nam se narušio životni standard. Udio turizma u bruto-društvenom proizvodu naše županije je zastrašujuće visok, što nam BDP čini opasno rizičnim.

Bilo koja ekološka, prirodna, zdravstvena ili ratna katastrofa, neki pojedinačni teroristički akt na Jadranu, preko noći bi nam ugasila kompletnu turističku industriju. Da nas na godinu-dvije pogodi bilo koja od navedeneih mogućih katastrofa, mnogi bi kucali na vrata Čermakove firme tražeći posao i plaću. Kao što su generacije prije onih koji su palili krnju na bibinjskom karnevalu od Gaženicei i zahvaljujći Gaženici podizali svoje obitelji i gradili nekretnine koje su danas mahom pretvorene u turističku ponudu.

Na koncu, recimo i ovo: Priča o „ratu“ Bibinjaca protiv Čermaka svjedoči o još jednoj pojavi, iako ne najvažnijoj, ali predstavlja vrlo indikativnu osobinu našeg kolektivnog karaktera. Prije Čermaka, tu su bili Kinezi. Otišli su jer očito nisu imali interesa i nisu ulagali. Ne sjećamo se prosvjeda ni kineskog krnje koji je gorio. Terminale je nakon odlaska Kineza preuzela, uložila značajna sredstva u modernizaciju Čermakova tvrtka. Došli su, dakle, domaći ljudi. Pri tom je apsolutno nevažno jesu li to generali ili bilo koji „obični“ poduzetnici. Važno je da investiraju poštujući propise ove države, a nesporno je da su u ovom investicijskom projektu Čermak, Gotovina i Kotromanović u potpunosto sve učinili po važećim hrvatskim zakonima. Nije dovoljno. Možda bi sve išlo nekako lakše da su u pitanju Amerikanci, Rusi ili Indijci? To da je na karnevalu lakše „zapaliti“ domaćeg nego stranca, govori li i to nešto o nama!?