Povijest ponekad stvara posebne priče i povezuje znamenite osobe iz različitih vremena i područja djelovanja. Jedan od takvih primjera i danas je na Gradskom groblju u Zadru, priča u kojoj je odlazak s ovog svijeta u isto vječito počivalište povezala legendarnog zadarskog biciklistu Josipa Bumbu Bajla i također poznatog veslača i plivača Tomu Polića, a umrli su u razmaku od 53 godine. Naime, kad je Bumba 2013. napustio ovaj svijet ukopan je u kamenu grobnicu na kojoj piše: TOMO POLIĆ 1884. – 1959. Za Bumbu malo tko od naših sugrađana ne zna, jer osim što je bio biciklistički prvak, važio je i za najboljeg servisera bicikla, a njegova radionica bila je svojevrsni muzej svih vrsti bicikla i biciklističkih imena kroz povijest. Za Tomu Polića čuo je tek ponetko od starijih sugrađana, jer on je umro prije 67 godina, a veliko je ime našeg najstarijeg djelatnog sportskog društva VK Jadran iz prvih godina njegova djelovanja. Tomo je kao 18 – godišnjak nastupio za Jadran 1912. na međunarodnom natjecanju u veslanju i plivanju u Crikvenici. Bio je to prvi nastup Jadrana izvan Zadra i to četiri godine nakon njegova utemeljenja. Kako Jadran nije bio učlanjen ni u jedan veslački savez, jer hrvatskog još nije bilo, a u talijanski nije htio, njegovim članovima nije bilo dozvoljeno nastupiti u veslanju, a u plivanju je. Nastupili su Tomo Polić i Aleksandar Vukić. Tomo je u utrci na 100 m stigao prvi, a Vukič drugi. Kasnije su oba u Jadranovim čamcima ostvarivali mnoge pothvate. Eto, smrt je spojila dva naša poznata sugrađanina, koji su svojim životom i djelovanjem u različitim vremenima i područjima doprinosili afirmaciji našega grada u svijetu. Josip Bumba Bajlo i Tomo Polić počivaju u istoj grobnici.
Pronicljivost Pina Grdovića
Kad sam svojedobno imao velikih problema kako u Zadru pronaći sponzora za tiskanje moje knjige Čovjek s Olimpa o košarkaškom velikanu Krešimiru Ćosiću ( knjigu sam nudio gratis), intimus pokojnog velikana Pino Grdović , saznavši za problem,upita me, jesam li gledao film Kate i Leopold. Nisam, a on reče, kako je šteta, jer da jesam, vidio bih tamo sebe:
– Poznato je da psi ne razlikuju boje, pa se za bezizglednost nečega kaže ” Kad pas prepozna dugu”. U tom filmu jedan glumac reče, da je on pas koji je pronašao dugu, ali mu drugi psi ne vjeruju. Tako je i s tvojom knjigom o Kreši. Nikako ne možeš pronaći izdavača, iako nudiš dugu, reče Pino.
Zahvalio sam Pinu na sjajno sročenoj duhovitosti, i pronicljivosti, a je li ta knjiga baš duga psima ponuđena, mogu tek čitatelji presuditi, jer ipak je objavljena, zaslugom ljudi izvan Zadra.
