DVA SPORTAŠA, DVIJE PRIČE Ivan Hromin i Vito Stanin osvojili sportske vrhove

Dvojica sportaša, dvije dijametralno suprotne priče i jedna zajednička poveznica – rodno mjesto Poljana. Između se isprepliću trud, rad, upornost, želja za uspjehom i odlični rezultati.

Za Ivana Hromina, koji se do 22. godine rekreativno bavio sportom, život je usporio jedne kasne večeri 2001. godine, kada je nastradao u prometnoj nesreći. Teška ozljeda kralježnice prikovala ga je uz krevet i više nikada nije stao na noge. Ali baš taj trenutak, kaže danas 47-godišnji uspješan sportaš, otac, suprug i poslovan čovjek, vlasnik agencije za nekretnine, bio je ključan za sve što će kasnije uslijediti.

– Nakon prvotnog šoka, straha i boli mogao sam se prepustiti i očajavati. Ali to nije dolazilo u obzir! Tjelesni hendikep pretvorio sam u najveću motivaciju i odlučio da se neću predati. Ljubav koju sam oduvijek imao prema košarci pomogla mi je da krenem dalje, a kako sam po prirodi optimist i borac, uhvatio sam se u koštac s tjelesnim nedostacima i učinio, za mnoge ljude, nemoguće. Postao sam košarkaš u kolicima, govori hrvatski reprezentativac i igrač Košarkaškog kluba osoba s invaliditetom Zadar.

Za sve je, dodaje, bila potrebna čvrsta odluka u glavi!

– Ma sve je u glavi, i uspjesi i neuspjesi, tvrdi.

S još četvoricom kolega i prijatelja osnovao je 2015. godine Košarkaški klub osoba s invaliditetom Zadar i odmah počeo trenirati, a za hrvatsku reprezentaciju igra od 2018. godine. Natječu se u domaćem i regionalnom prvenstvu, sudjeluju na međunarodnim turnirima te promiču inkluziju osoba s invaliditetom.

– Početkom srpnja u Zagrebu se održalo Europsko prvenstvo u košarci u kolicima Divizije B, na kojemu je hrvatska reprezentacija, u vrlo jakoj konkurenciji, osvojila peto mjesto, kaže Hromin, koji se u rodnoj Poljani odmara s obitelji, a u mislima je već u sljedećoj prvenstvenoj i regionalnoj sezoni.

Za nesreću, koja se dogodila prije 25 godina kaže da je valjda sudbina tako htjela.

– U početku mi se srušio cijeli svijet, imaš neki cilj u životu, bio sam pri kraju Pomorskog fakulteta, planirao ići na brod… I onda te život vrati na nulu! Slijedile su operacije, privikavanje na novi život, terapije… Vidiš tko ti je prijatelj a tko nije i ne preostaje ti ništa drugo nego da se resetiraš i počneš ispočetka. Iako je bilo teških dana i razdoblja, nisam se predavao. Danas živim kao i svi drugi ljudi, gotovo bez ograničenja jer sam tako odlučio. Kao što sam već rekao – sve je u glavi, ističe Ivan Hromin, koji bi, osim što je uspješan košarkaš, mogao raditi i kao motivator jer često svjedočimo, nažalost, kako ljudi zbog mnogo manjih problema pognu glavu i odustaju od života.

A za Ivana to nikad nije dolazilo u obzir!

Dok pretresamo bitne i manje bitne životne teme, u razgovoru nam se priključio još jedan Poljanac. Također uspješan sportaš, mlad i perspektivan ragbi reprezentativac, 22-godišnji Vito Stanin.

Iako se njegova životna priča bitno razlikuje od Ivanove, uglas kažu da ih, osim sporta, veže veliko pojonsko srce.

Rođeni Poljanac Vito Stanin, student Pomorskog fakulteta u Rijeci, član HARK-a Mladost u Zagrebu i Hrvatske ragbi reprezentacije, odmalena je u sportu. Prije ragbija aktivno se bavio boksom.

Za ragbi kaže da je sport koji najprije treba probati, a ljubav se stvori naknadno.

–U ragbi se ne zaljubljuješ na prvi pogled! Sve ide polako, do prve utakmice, a kad doživiš tu prvu utakmicu – to je to!, tvrdi hrvatski ragbi reprezentativac, pokretač i organizator prvog ljetnog ragbi kampa na našem otoku, koji je prije nekoliko dana završio na nogometnom igralištu u Sutomišćici.

Kamp je u tri tjedna pohađalo više od 20 djevojčica i dječaka, otočana i iz drugih dijelova Hrvatske.

Vito živi na tri adrese, u Poljani, Rijeci i u Zagrebu, a ragbijem se aktivno bavi posljednjih četiri, pet godina. U Hrvatskoj je aktivnih desetak ragbi klubova i od toga se sporta u našoj zemlji, tvrdi, ne može živjeti.

– Razmišljam o poluprofesionalnom ugovoru, to bi već možda nekako išlo. A kako mi u Hrvatskoj imamo vrlo izražen taj pobjednički mentalitet i nadareni smo za gotovo svaki sport, nije isključeno da ćemo i u ragbiju ostvarivati dobre rezultate, smatra.

Kaže da voli kontaktne sportove, a ragbi je u svojoj osnovi i biti, kao i drugi sportovi u kojima se ne okreće velik novac, ostao sport koji privlači entuzijaste, sportaše koji žele promovirati taj sport a ne nužno samo sebe.

– Svima nama koji igramo ragbi u Hrvatskoj to je kao neki hobi, ulažemo svoju ljubav i vrijeme. Nitko nikoga ne gleda preko oka, svi smo se došli dobro zabaviti i dati maksimum za tu igru. Entuzijazam je taj koji sve nas tjera naprijed, ističe.

Nedavno je osnovan ragbi klub u Zadru, a možda, dodaje Vito, nakon ovoga kampa u Sutomišćici i otok dobije svoj klub, tko zna.

Ovo mu je bilo prvo trenersko iskustvo, iako vodi treninge i u Rijeci, ali za ovoliko ljudi – nikada.

– Zahvaljujem klubu HARK Mladost iz Zagreba, poslali su novčanu donaciju, uspjeli smo kupiti majice za svu djecu, počastili smo ih dva puta s hranom i sokovima poslije treninga. A svakako treba istaknuti i da nam je NŠK Sveti Mihovil izašao ususret s terenom, govori Vito, koji, kao i Ivan, smatra da je Poljana rasadnik sportaša.

Malo mjesto u kojemu se puno ljudi bavi sportom, poput ultramaratonca Zdravka Jadrijeva i triatlonke Mirjane Poljak Luštica.

Za kraj Vito nam je otkrio i da ima planove i ponude da bi igrao ragbi u Glasgowu u Škotskoj,  ili možda u Portugalu, koji je u 15 top država za ragbi, a sljedeće godine sigurno će ponoviti kamp na otoku Ugljanu, pišu Naši školji.