Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Čudni su naši putevi na ovom svijetu i često nepredvidivi. Zna se dogoditi neka sitnica, da sve krene drugim smjerom. Takva je ova neobična priča o poznatom Zadraninu Josipu Dujeli, koju zahvaljujemo njegovu mlađem bratu, exellenciji Miljenku Dujeli, humanitarcu, snimatelju, režiseru, novinaru putopiscu i sportskom djelatniku. To je jedna od niza zanimljivih priča iz Memoara Miljenka Dujele. Evo što je Miljenko o svome starijem bratu napisao ( ispričao ).
– Bilo je to 1953. kad je Josip imao samo 16 godina i kad je htio biti kazališni glumac. U zadarskom kazalištu prikazivala se jedna komedija i Josipu su dali malu ulogu prodavača ribe na peškariji s glasnim izvikivanjem ponude. Prema scenariju jedna ga je susjeda uz pogrdne riječi s prozora trebala otjerati tako da ga zalije s vodom, ali iz noćne posude, kao da ga zalijeva urinom. No uređivači pozornice pred početak predstave htjeli su se s Josipom na neukusan način našaliti, pa su umjesto vode u posudu ulili svoj urin. Tako zaliven Josip se prenerazio, otrčao s pozornice kući u Stanove i tako već u prvom činu pokušaja svoje glumačke karijere od nje odustao.
Josip Dujela ( 1937. – 2017.) kasnije je postao poznati animator crtanog filma u Zagreb filmu pa zatim i filmski režiser u Švicarskoj i na Radiotelevisione u Italiji. Tamo je postao visoko cijenjen pa je čak bio glavni režiser vatikanske televizije i snimio je i poznati dokumentarac 24 sata u Vatikanu.
Marijanov čudesni pehar
On je Pridražanin i Zadranin postojbinom i življenjem, narodni zabavljač, veseljak i veliki optimist , pa kad dospijete u njegovo društvo, da ste najtužniji, on će vas razvedriti svojim izvornim vicevima i podvalama o čemu je i knjigu objavio. Taj Marijan Viduka donio mi je neobičan predmet: čudesni doista rijetki pehar. U tri četvrtine stoljeća družeći se sa sportašima vidio sam na tisuće pehara svih vrsta, ali ovakvog nikada. Sićušan je ( niti 15 cm) i zapušten ( neodržavan ) ali iznimno vrijedan. Na njemu ne piše komu se dodjeljuje, ni tko ga dariva, a pravopis mu je ” originalan “. Doslovce stoji ovo: TREČEPLASIRANOJ EKIPI na KUPU JADRANA za ŽENE, 1 -2 Svibnja 1978.
Marijan mi još samo reče, da je uspio saznati kako pehar pripada udruzi rekreacije žena, koju vodi Katja Pijaca. Iako je to bilo pred gotovo pola stoljeća, Katja je o peharu kazala:
– Davno je bilo pa se svega ne sjećam, tako ni tko je bio organizator turnira, ali mislim da je DTO Partizan. Mi tada nismo imale službeno registriranu udrugu, jer je Relaks nastao dosta kasnije, a tada smo se okupljale i vježbale unutar DTO Partizan. Mislim da smo četiri ženska sastava igrale mali nogomet u Partizanovoj gimnastičkoj dvorani i da je bio smiješni turnir, jer nam od nogu nije baš išlo. Sigurna sam kako nam je sudio legendarni nogometni djelatnik Milorad Bato Ignjatović, a stručni žiri činili su Berislav Peko Maričić, Pavle Pajo Vučković i gospodin Ćosić iz Tankerske, komu sam ime zaboravila.
