PUTOPIS (2. DIO) Surova ljepota Namibije – Paklenih 40 stupnjeva na putu do mističnog Deadvleija

Nakon što smo posjetili Cape Cross i onu nevjerojatnu koloniju tuljana na obali Atlantika, krenuli smo dalje u unutrašnjost – ravno u pustinju Namib. Svi smo na internetu vidjeli one savršene slike crvenih dina i osušenog drveća, no nismo baš računali na to koliko je priroda tamo surova i da će nas dočekati nemilosrdnih 40 stupnjeva Celzijevih.

Dina 45: Svjetski fenomen i kraljica fotografije

Prva postaja bila nam je slavna Dina 45, koja je ime dobila jednostavno po tome što se nalazi na 45. kilometru ceste od ulaza u park Sesriem. Visoka je oko 170 metara i važno je naglasiti da ona nije samo još jedno brdo pijeska – to je službeno najfotografiranija dina na svijetu. Njezin značaj u svijetu putovanja i fotografije je ogroman; njezine slike krase naslovnice vodećih svjetskih putopisnih časopisa i dokumentaraca jer ima nevjerojatno pravilan, čist oblik zvijezde koji se rijetko gdje viđa.

Kada je ujutro sunce počelo izlaziti, postalo nam je potpuno jasno zašto je toliko slavna. Prizor je stvarno bio predivan – sunčeva svjetlost je točno podijelila dinu na dva dijela, pa je jedna strana bila jarkonarančasta, a druga u potpunoj, tamnoj sjeni. Dok smo stajali u podnožju, vidjeli smo prve ljude koji su se u ranu zoru već počeli penjati po njezinom oštrom grebenu. Izdaleka, na toj ogromnoj količini pijeska, izgledali su nevjerojatno sitno, doslovno kao mala kolona stonoga koja mili prema vrhu.

Iako je pogled bio privlačan, ja se nisam ni pokušavala penjati gore. Hodanje po samom grebenu ionako je otežavao prilično jak vjetar koji je stalno nosio sitni pijesak u oči i lice. Osim toga, noge bi upadale u pijesak, pa sam odlučila sačuvati snagu za ono što nam je bio glavni cilj tog dana.

Paklenih 20 minuta kroz duboki pijesak

Nakon Dine 45, cesta prestaje i dalje se može samo s pogonom na sva četiri kotača (4×4). No, auto vas ne može dovesti do samog Deadvleija, pa zadnji dio puta morate pješačiti.

Pijesak je bio toliko sitan i sipak da smo sa svakim korakom upadali u njega skoro do koljena. Hodate, a zapravo se jedva mičete i trošite duplo više snage nego inače, a sunce prži bez prestanka. U tim trenucima zbilja osjetite koliko je pustinja naporno, surovo okruženje.

Okamenjeno drveće i spasonosna sjena Big Daddyja

Čim smo izišli iz vozila, zrak nas je zapljusnuo kao da je netko upalio ogroman fen – termometar je pokazivao okruglih 40 stupnjeva. Pred nama je bilo praktički 20 minuta pješačenja preko dina. Možda to ne zvuči puno, ali na toj velikoj vrućini svaka minuta je bila “kao godina”.

Ipak, trud se isplatio kada smo prešli zadnji pješčani uspon i ušli u Deadvlei (Mrtvu močvaru). Važno je reći da je Deadvlei jedno od najpoznatijih i najvažnijih prirodnih čuda na svijetu. To nije samo lokalna atrakcija, već planetarno prepoznatljiv simbol Namibije i jedno od najunikatnijih mjesta na Zemlji koje privlači istraživače, umjetnike i putnike sa svih strana svijeta.

Prizor koji vas tamo dočeka uistinu je nadrealan. Kad zakoračite na to bijelo tlo, osjećaj je kao da ste se odjednom stvorili na Marsu ili u nekom filmu o drugim planetima. Sve oko vas izgleda potpuno drugačije od bilo čega što ste ikada prije vidjeli u životu. Stojite na snježno bijeloj, suhoj glinenoj ravnici iz koje vire potpuno crni kosturi stabala deveđeg trna. Ta su stabla ovdje rasla prije otprilike tisuću godina, a kada su pješčane dine blokirale tok rijeke i kada je presušila sva voda, sunce ih je doslovno okamenilo i spržilo. Nisu istrunula jer u pustinji uopće nema vlage, pa danas stoje kao vječne prirodne skulpture usred crvenog pijeska. Zbog te nevjerojatne povijesti i kontrasta boja, Deadvlei ima status zaštićenog i neprocjenjivo vrijednog spomenika prirode.

Službeni podaci kažu da ljetne temperature u ovoj regiji redovito prelaze 40 °C, a ekstremni maksimumi mjereni prema standardima u meteorološkim kućicama (dakle, u potpunom hladu) znaju dosegnuti i nevjerojatnih 45 °C do čak 48 °C. S obzirom na to da na samom suncu i užarenom tlu temperature budu i znatno više, jasno je o kakvom se ekstremu radi.

Nakon kratkog razgledavanja i fotografiranja tog svjetskog čuda, hitno nam je trebao odmor. No, na toj bjelini nema stabala s lišćem niti bilo kakvog grmlja koje bi napravilo zaklon.

Jedini hlad koji je postojao da se malo sklonimo od sunca i dođemo do daha bila je velika sjena koju je zaklanjala dina Big Daddy.

Treba reći da je Big Daddy apsolutni gorostas – to je jedna od najvećih i najviših pješčanih dina na cijelom planetu, a uzdiže se tik iznad ove bijele ravnice na nevjerojatnih 325 metara visine. Susret s njezinim dimenzijama uživo ostavljaju bez teksta. S obzirom na to da je sunce bilo s jedne strane tog pješčanog diva, njezina masivna kosina napravila je dugačak pojas hlada u podnožju. Sjesti tamo u taj jedini komadić hlada podno jedne od najvećih dina svijeta, popiti malo vode i u tišini gledati taj nevjerojan spoj bijelog tla, crnog drveća i crvenog pijeska, bio je najsvečaniji mogući završetak ovog napornog dana

Za kraj pustinjske priče

Nakon što smo se malo ohladili u sjeni tog pješčanog diva, krenuli smo natrag prema našem terencu. Povratak je bio jednako topao, a istresanje sitnog, crvenog pustinjskog pijeska iz tenisica potrajalo je još danima. Iako nas je pustinja pošteno umorila i dobro ugrijala na svojih 40 stupnjeva, Deadvlei i Dina 45 mjesta su koja imaju neprocjenjivu važnost i ljepotu koju se jednostavno mora doživjeti – barem jednom u životu.