OBRAZLOŽENJE NADBISKUPA Nova crkva u Turnju bit će posvećena bl. Miroslavu Bulešiću

U Turnju je u subotu, 3. listopada 2026., učinjen važan korak prema izgradnji nove crkve bl. Miroslava Bulešića. Kamen temeljac blagoslovio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, a nova će crkva biti prva u Hrvatskoj posvećena ovom mladom svećeniku i mučeniku.

U nastavku u donosimo dio obrazloženja zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića o izboru bl. Miroslava Bulešića za naslovnika nove crkve u Turnju.

U povodu početka izgradnje nove crkve u Turnju, na području Župe Gospe Karmelske, nakon razmatranja pastoralnih potreba župne zajednice, duhovnoga značenja titulara crkve te mogućnosti da nova crkva svojim naslovom dobije prepoznatljivo mjesto i poslanje u životu Zadarske nadbiskupije, držim opravdanim i pastoralno vrlo znakovitim da ona bude posvećena blaženom Miroslavu Bulešiću, svećeniku i mučeniku.

Izbor naslovnika crkve nije samo pitanje njezina imena. Titular na određeni način oblikuje duhovni identitet zajednice koja se pod njegovim zagovorom okuplja te pred vjernike stavlja određeni put svetosti i svjedočenja. Upravo se u osobi bl. Miroslava Bulešića na osobit način sjedinjuju svećeništvo, župni pastoral, marijanska i euharistijska duhovnost, briga za mlade, ljubav prema vlastitom narodu, poštovanje dostojanstva svakoga čovjeka, mučenička vjernost Kristu te oproštenje koje ne niječe istinu i pravdu.

U prilog prijedlogu da nova crkva u Turnju bude posvećena bl. Miroslavu Bulešiću želim istaknuti sljedeće razloge:

1. Povezanost sa Župom Gospe Karmelske i marijanskom duhovnošću

            Njegovu marijansku pobožnost pritom treba promatrati unutar cjeline njegova duhovnoga života. Moglo bi se reći da su Časoslov, krunica i euharistija bila tri osobita stupa njegove svakodnevne duhovnosti. U molitvi Crkve učio je pripadati Crkvi, u Marijinoj školi učio je Bogu govoriti „neka mi bude“, a za Kristovim oltarom učio je vlastitim životom govoriti: „za vas“. Upravo je iz takva svakodnevnoga duhovnog života sazrijevala vjernost koja će na kraju biti potvrđena njegovim mučeništvom.

            Primjer bl. Miroslava pritom pokazuje i što znači ispravno štovati Mariju. Autentična marijanska pobožnost ne zaustavlja se na osjećajima, molitvenim obrascima, hodočašćima i vanjskim znakovima, koliko god oni bili vrijedni, nego čovjeka vodi Kristu i oblikuje njegov život prema Evanđelju. Mariju istinski častiti znači od nje učiti vjeru, poniznost, čistoću srca, poslušnost Božjoj riječi, raspoloživost Božjoj volji i spremnost na služenje.

            Upravo bi zato bl. Miroslav kao naslovnik nove crkve mogao postati svojevrsnim tumačem marijanskoga identiteta Župe Gospe Karmelske. Marija bi ostala Majka i učiteljica vjere koja govori: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5), a bl. Miroslav bio bi jedan od njezinih sinova koji pokazuje da je tim putem moguće ići sve do kraja. Tako bi se u duhovnom identitetu župe i nove crkve uspostavila skladna povezanost: Gospa Karmelska kao zaštitnica župe, bl. Miroslav kao njezin odani sin i nasljedovatelj, a Krist kao središte prema kojemu oboje usmjeravaju vjernike.

2. Blaženi Miroslav kao župnik – uzor konkretne pastoralne ljubavi

            Posebno važnim smatram činjenicu da je bl. Miroslav svoju svetost velikim dijelom živio upravo u redovitosti župnoga pastorala. Njegov put prema svetosti nije se odvijao izvan svakodnevnoga života Crkve, nego među konkretnim ljudima koji su mu bili povjereni. Poučavao je vjeru, okupljao mlade, brinuo za dostojanstvo liturgije i crkveno pjevanje, promicao pobožnosti, organizirao pučke misije i razvijao karitativnu djelatnost.

            Upravo zato njegov je lik osobito prikladan za naslovnika crkve koja treba služiti konkretnoj župnoj zajednici. Bulešić pokazuje da svetost ne započinje u izvanrednim djelima, nego u vjernosti svakodnevnom poslanju: u naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata, poučavanju djece i mladih, susretu s obiteljima, brizi za siromašne i bolesne te strpljivom građenju zajedništva.

            Iza te njegove pastoralne zauzetosti stajalo je duboko razumijevanje svećeništva. U Dnevniku je 22. ožujka 1944., u vremenu ratne nesigurnosti i stvarne životne opasnosti, zapisao: „Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado.“ Te riječi pokazuju da povjereni mu vjernici nisu bili samo ljudi prema kojima je trebao izvršavati određene pastoralne dužnosti. Oni su ulazili u njegovu molitvu, njegovo predanje i njegov odnos s Bogom.

            U tome se nalazi duboka povezanost njegova svakodnevnoga pastorala i kasnijega mučeništva. Isti svećenik koji je svakodnevno darivao svoje vrijeme, sposobnosti i snagu povjerenim ljudima bio je spreman, bude li potrebno, darovati i vlastiti život. Njegovo mučeništvo zato nije izdvojeni herojski čin, nego posljednja potvrda pastoralne ljubavi koju je godinama živio.

            Nova crkva koja bi nosila njegovo ime trajno bi podsjećala da župa nije ponajprije građevina, nego zajednica ljudi za koje se Krist daruje i kojima smo pozvani služiti. Njezini bi zidovi svoj puni smisao dobivali upravo onda kada se u njima okuplja živa Crkva, naviješta Evanđelje, slavi euharistija, odgajaju novi naraštaji u vjeri i čovjek u potrebi susreće djelotvornu kršćansku ljubav.

Večernji list je objavio kako su istarskog svećenika bl. Miroslava Bulešića, 1947. komunisti ubili na zvjerski način, a blaženim je proglašen 8. rujna 2013. Premda najkraćeg statusa blaženika među hrvatskim svecima i blaženicima, vlč. Bulešiću silno raste popularnost među vjernicima, osobito među mladima i obiteljima te ovisnicima i razvedenima.

3. Mladi svećenik – uzor svećenicima i poticaj za nova duhovna zvanja

            Posveta nove crkve mladom hrvatskom svećeniku i mučeniku imala bi snažnu dimenziju molitve za svetost svećenika i za nova duhovna zvanja. Bl. Miroslav može mladim ljudima približiti ljepotu poziva koji nije prvenstveno izbor zanimanja, položaja ili društvene uloge, nego odgovor na Kristov poziv i potpuno darivanje života Bogu i povjerenom narodu.

            U njegovim mladenačkim zapisima već se jasno prepoznaje takvo razumijevanje svećeništva. U vihoru Drugoga svjetskog rata zapisao je: „Ako bi to morao biti moj zadnji zapis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i svojih vjernika“ (Dnevnik, 22.3.1944). U tim se riječima susreću tri važne dimenzije njegova svećeništva: pomirenost s Bogom i ljudima, traženje Božje slave i pastoralna briga za spasenje povjerenih vjernika.

            Njegovo svjedočanstvo današnjim mladima postavlja jednostavno, ali veliko pitanje: postoji li nešto čemu vrijedi darovati cijeli svoj život? Bulešićev odgovor nije bio apstraktan. On je svoj odgovor pronašao u Kristu i u služenju ljudima kojima ga je Krist poslao.

            Crkva posvećena njemu zato bi mogla imati posebno poslanje unutar Zadarske nadbiskupije: biti mjesto trajne molitve za svetost i ustrajnost svećenika, za bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke koji razlučuju životni poziv te za nova svećenička i redovnička zvanja.

4. Mučenik vjernosti Kristu i svjedok oproštenja

            Bl. Miroslav Bulešić nije uzdignut na čast oltara jednostavno zato što je nasilno ubijen, nego zato što je Crkva u njegovoj smrti prepoznala mučeničko svjedočanstvo vjernosti Kristu.

Njegova spremnost na žrtvu nije nastala u posljednjim trenutcima života. Godinama prije smrti molio je da njegov život bude potpuno Božji. Kada je potom došlo vrijeme kušnje, ono što je dugo sazrijevalo u molitvi i svakodnevnoj vjernosti dobilo je svoju konačnu potvrdu.

            Osobito je snažna njegova poruka: „Moja osveta je – oprost“ (Oporuka, 23.4.1945.). U tim riječima sadržan je kršćanski odgovor na nasilje. One ne niječu zlo koje je učinjeno, ne brišu odgovornost počinitelja i ne traže zaborav žrtve. One svjedoče da kršćanin odbija dopustiti da počinjeno zlo u njegovu srcu rodi novim zlom.

Crkva posvećena bl. Miroslavu bila bi zato trajni navještaj da posljednja riječ kršćanina nije osveta, nego Kristov križ, vjernost, ljubav i oproštenje.

5. Svjedok pomirenja i ozdravljenja povijesnih rana

            Ovu dimenziju držim osobito važnom za naše vrijeme. Kult bl. Miroslava ne bi trebalo oblikovati prvenstveno oko političke ili ideološke interpretacije njegova ubojstva. Time bismo osiromašili njegovo mučeništvo i suzili njegovu evanđeosku poruku.

            Hrvatsko društvo još uvijek nosi rane Drugoga svjetskog rata, poraća i desetljeća komunističkoga režima, ali i teške ožiljke Domovinskoga rata: poginule i nestale, prognane i ranjene, razorene domove i crkve, obitelji koje još uvijek žive s posljedicama gubitaka te branitelje i čitave zajednice obilježene ratnim iskustvom.

            Kršćanski poziv na oproštenje pritom ne znači zaboraviti, umanjiti zločin ili odustati od istine, pravde i odgovornosti. Upravo zato Bulešićeve riječi „Moja osveta je – oprost“ mogu biti snažan program jednoga mjesta molitve i pomirenja. Crkva njemu posvećena mogla bi postati mjestom molitve za žrtve ratova i totalitarnih sustava, za poginule i nestale u Domovinskom ratu, hrvatske branitelje i njihove obitelji, ali i za obraćenje počinitelja zločina te za oslobađanje novih naraštaja od tereta naslijeđene mržnje.

            Takvo pomirenje počiva na istini i pretpostavlja pravdu i odgovornost, ali odbija dopustiti da sjećanje na žrtvu postane opravdanje za novu mržnju. Nova crkva mogla bi upravo zato postati školom kulture sjećanja bez mržnje, istine bez osvete i pravde otvorene oproštenju.

6. Blaženik blizak mladima – primjer ozbiljnog rada na vlastitom duhovnom životu

            Bl. Miroslav podnio je mučeništvo sa samo 27 godina (24.8.1947). Njegova mladost daje njegovu svjedočanstvu posebnu snagu u pastoralu novih naraštaja. Pokazuje da svetost nije samo plod dugoga života niti pripada tek zreloj životnoj dobi. Ona može biti ozbiljan i radikalan odgovor mladoga čovjeka koji je otkrio komu pripada i za što želi živjeti.

            Posebno je vrijedno što njegova svetost nije bila plod trenutnoga zanosa. Njegov Dnevnik pokazuje mladoga čovjeka koji ozbiljno radi na sebi: ispituje savjest, prati svoje odluke, prepoznaje slabosti, zahvaljuje za primljene milosti, postavlja sebi nove duhovne ciljeve i provjerava raste li doista u pripadnosti Kristu.

            Takav primjer posebno je aktualan danas. Mladi se potiču da prate svoje rezultate, izgled, tjelesnu kondiciju, obrazovanje, karijeru, broj prijatelja i pratitelja te materijalni napredak. Bulešićev život pred njih stavlja drugo pitanje: pratim li rast vlastitoga srca? Postajem li slobodniji, sposobniji ljubiti, služiti, oprostiti i činiti dobro? Postajem li čovjek kakvim me Bog poziva biti?

            Njegova kasnija spremnost na najveću žrtvu pokazuje da velika vjernost u odlučujućem trenutku ne nastaje slučajno. Pripravljaju je mnoge male svakodnevne vjernosti koje često nitko osim Boga ne vidi.

            Zato bi nova crkva mogla biti i posebno mjesto pastorala mladih: njihovih susreta, molitve, duhovnih obnova, duhovnoga praćenja i razlučivanja životnoga poziva. Bulešićev život mladima ne bi govorio samo kako je jedan mladi svećenik umro, nego prije svega zašto je živio i komu je odlučio pripadati, Cijelo obrazloženje zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića pročitajte na poveznici.