Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Znate li, kako smo svojedobno u Zadru osim kultnog pjevačkog društva “Zoranić” imali još dva “Zoranića”. Tanker koji je nosio to ime nažalost je potopljen 1960., a časopis za mladež ” Zoranić ” također je ” potopljen ” 1971., nakon što je objavljeno samo devet brojeva. Počeo je izlaziti 1. kolovoza 1970. u doba kad je Zadar bio epicentar Hrvatskog Proljeća i bio je zanimljiv kao mjesečnik za mladež, no stradao je u političkim previranjima. Pojavio se kao specifičan časopis, iznimno hrabar u doba bivše države Jugoslavije, jer je bio otvoren za mnoge hrvatske intelektualce i hrvatska pitanja. U prvom broju časopisa, čiji preslik naslovnice ovdje donosimo, sudjelovali su s prilozima redom: Petar Pavić, Ante Ivković, Jozo Balić, Zdravko Žarković, Marko Vasilj, Tomislav Marijan Bilosnić, Tihomil Maštrović i Drago Herenda. Njegov pokretač i glavni urednik Marijan Tomislav Bilosnić o tome časopisu i tomu dobu kazao je: – Prvi je broj izašao u kolovozu 1970., a posljednji u studenom 1971. Zabranjen je poslije 21. sjednice CKSKJ u Karađorđevu. Pokrenut je uz pomoć Ivice Buterina, a ja sam mu dao ime i uređivao ga skupa s Jozom Balićem. To je jedina novina koja u bivšoj državi nije spominjala Tita, a prva je pisala o depopulaciji i problemima hrvatskih otoka, pokrenula pitanje izgradnje Doma mladih, Hrvatsko pitanje, probleme poljoprivrede i sela. Pisali smo o izgradnji hrvatske političke i gospodarske strukture, o pitanju provincije u Hrvatskoj, a jedan smo broj posvetili Zlatu i srebru Zadra.-
Ratnici svjetla
Sutra u 10 sati u Providurovoj palači predstavljanje je knjige “Ratnici svjetla” autora Nebojše Gunjevića, jednog od junaka Domovinskog rata. To je knjiga o “običnim, malim, ljudima istodobno gorostasnim divovima junaštva i časti” ( D. Čulina). Ona je iznimno djelo o istini u Domovinskom ratu, a evo što o knjizi kaže njen autor : – Bili smo Marin, Vele i ja u Domovinskom ratu nerazdvojni i postali smo prijatelji. Od njih sam naučio puno i nadam se da su i oni od mene mogli nešto naučiti. Premda različiti, u bitnom smo isti, a rat smo doživjeli iz prve ruke, na prvoj crti, ležeći na zemlji u Hrvatskoj i Bosni, ćuteći skoro sve što su ratnici tamo osjećali. Zajedno smo i odabrali ljude s kojima smo razgovarali i na razgovorima s našom ratnom braćom bili smo uglavnom sva trojica. Željeli smo da se istina o pothvatima vitezova Domovinskog rata i ovako sačuva.
Kašnjenje Titove štafete
– Otrči iz Mučela na Kokoševu.Već je bio mrak. U butigi su bili učitelj Slavko, butigir Rade i Milinko Ravkin. Pruži Ljubo ponosno štafetu učitelju Slavku.Slavko je uze i onako ne zna što bi s njom. Uzme mu je butigir Rade iz ruke, odvida poklopac na dnu i izvadi savijenu poruku drugu Titu. I poče čitati Rade, poruku omladine Jugoslavije u butigi između vrića mekina, muke, galice i sumpora i ostalog.( Silvo, Iž zmorašnji).
