Kada se danas analizira regionalna košarka, teško je pronaći dva kluba s različitijom filozofijom slaganja momčadi od beogradske Mege i Zadra. Dok se u Beogradu forsira isključivo razvoj, trka i golobrada mladost, pod svodovima dvorane “Krešimir Ćosić” pred navijače se mora donijeti instant rezultat.
To su dva potpuno oprečna koncepta koja se redovito sudaraju na parketu, a onaj jučerašnji ogled ABA lige u Dvorani sportova “Ranko Žeravica”, u kojem je Mega u samoj završnici energetski slomila i nadskakala umornu zadarsku petorku (88:82), ponovno je otvorio vječnu raspravu.
Mega je već godinama globalno prepoznata kao jedinstven sportski projekt i uvjerljivo najmlađa momčad u Europi u elitnom rangu ABA lige. Roster im doslovno podsjeća na juniorsku ekipu, s prosjekom godina koji se vrti oko nevjerojatnih 19 godina.
Usporedbe radi, Zadar u Beogradu protiv Meginih mladića nije slavio čak pet godina, i taj podatak nešto govori.
Za Megu je rezultat u drugom planu, njihov primarni cilj jest gurnuti tinejdžere u vatru protiv prekaljenih profesionalaca. Iza cijele priče stoji moćni menadžer, vlasnik Mege, Miodrag Miško Ražnatović (60), koji je klub pretvorio u privatni razvojni inkubator za klijente svoje agencije BeoBasket.
Pravilo je jednostavno, mladi igrači moraju igrati i smiju griješiti kako bi se razvili. Ta hrabrost donosi brzu, agresivnu košarku s puno jurnjave, što je recept koji im omogućuje da svake godine lansiraju igrače izravno u NBA i najjače europske klubove.
S druge strane, KK Zadar nema luksuz igranja s 19-godišnjacima, niti je klupska strategija trenutačno okrenuta u tom smjeru. Iako se na početku sezonu tvrdilo suprotno te se spominjao novi smjer’.
Kada bi trener na parket poslao tinejdžere, dječje bolesti i neizbježni uzastopni porazi stvorili bi golemu napetost koju bi ti mladi momci teško izdržali. Zato se zadarski roster primarno oslanja na iskusne, fizički moćne i taktički zrele igrače koji mogu donijeti domaće trofeje i osigurati stabilnost u ABA ligi. I zato ne reba kritizirati Stipu Modrića, a niti Danijela Jusupa, koji je mlade stavljao u igru najčešće pred kraj susreta pri vodstvu od 25-30 razlike.
Zadar igra čvrstu košarku s puno kontakta, što zahtijeva formirane igrače, dok domaći talenti poput Krševana Klarice, Andre Mirčete i Luke Bičića svoje minute moraju mukotrpno zarađivati u sustavu gdje se svaka pogreška skupo plaća.
No, gledajući Meginu mladost, svakom se zadarskom navijaču u dvorani “Krešimir Ćosić” eminovno budi sjeta. Nekada je upravo Zadar bio sinonim za ono što Mega radi danas, ali s jednom ključnom i romantičnom razlikom, Zadar je to radio s vlastitom djecom.
Starije generacije dobro pamte vremena kada je čitava prva petorka kluba bila sastavljena isključivo od domaćih momaka poniklih u Jazinama. Zadar je imao prirodni inkubator koji je disao s gradom. Bilo je posve normalno da golobradi zadarski “mulci” s 18 ili 19 godina dobiju “ključeve” prve momčadi u ruke, prođu kroz neizbježne mladenačke oscilacije i pred domaćom publikom izrastu u reprezentativne klase.
Podsjetimio se domaćih velemajstora koji su mljeli sve pred sobom i koji su bili satkani od čistog zadarskog suhog zlata, virtuoz Giuseppe Pino Giergia, najveći među najvećima, neponovljivi genijalac Krešimir Ćosić, ubojiti ljevoruki snajper Branko Skroče, čvrsti Čedomir Ćiro Perinčić, neumoljivi Bruno Marcelić, veliki Zdravko Jerak, smireni Nedjeljko Mišo Ostarčević. Bilo je to vrijeme kada su se Jazine tresle, a s klupe su ulazili domaći momci.
Tko može zaboraviti legendarne partije koje su pružili igrači iz priznate zadarske šlole košarke Petar Popović, Arijan Komazec, Ante Matulović, Darko Pahlić, Zdenko Babić… Bilo je posve normalno da golobradi zadarski “mulci” s 18 ili 19 godina dobiju ključeve prve momčadi u ruke, prođu kroz neizbježne mladenačke oscilacije i pred domaćom publikom izrastu u reprezentativne klase.
Na kraju, dok Miško Ražnatović od Mege radi vrhunski globalni biznis i puni dvorane NBA skautima, nama u Zadru ostaje nostalgija i pitanje, kamo plovi naš brod? Košarka se promijenila, moderni profesionalizam diktira surova pravila, ali povijest nas uči da je Zadar najjači bio onda kada je vjerovao vlastitim genima.
Rezultati i trofeji su prolazni, no ono pravo, zadarsko košarkaško srce kucat će punim plućima tek kada s užarenog zadarskog asfalta ponovno prokulja neka nova domaća petorka spremna poginuti za plavi dres.
Zdravi i veseli bili!
