ZBORNIK MLADENA ANČIĆA Mit o dolasku Hrvata na prazni prostor je netočan, ali je i dalje živ u javnosti

Na Sveučilištu u Zadru sinoć je predstavljen zbornik „Alta voce et calamo acri“, objavljen u povodu 70. rođendana jednog od vodećih hrvatskih povjesničara, profesora emeritusa Mladena Ančića. Zbornik, objavljen u suizdanju Sveučilišta u Zadru i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, na 1043 stranice okuplja radove njegovih kolega, prijatelja i suradnika, a zamišljen je kao priznanje njegovu dugogodišnjem znanstvenom, nastavničkom i javnom djelovanju. Prilozi u zborniku tematski obuhvaćaju širok raspon pitanja, od srednjovjekovne do suvremene povijesti hrvatskoga i jugoistočnoeuropskoga prostora, ali se dotiču i arheologije, povijesti umjetnosti i politologije.

Naslov Alta voce et calamo acri, odnosno „glasno i oštrim perom“, teško da je mogao biti pogođeniji, istaknula je prorektorica Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Lena Mirošević. Profesor Ančić u hrvatskoj i regionalnoj historiografiji poznat je upravo po tome što o prošlosti ne govori prigušeno ni u ustaljenim formulama. Bilo da piše o srednjovjekovnoj Bosni, Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, Jajcu kao portretu srednjovjekovnoga grada ili odnosu historiografije i nacionalizma, on uvijek propituje ono što svi znaju i ono što je svima jasno.

– Njegovo je pero oštro, ali to nije oštrina radi same sebe, nego oštrina znanstvene savjesti koja od povjesničara traži da izvore čita pozorno, a vlastite i tuđe zaključke propituje bez straha. Sveučilište u Zadru ponosno je što je profesor Ančić dio njegove akademske zajednice. Generacije studenata kod njega su naučile da povijest nije skup gotovih odgovora, nego disciplina pitanja, istaknula je prorektorica Mirošević.

O njegovu putu i ostavštini na zadarskom sveučilištu govorio je pročelnik Odjela za povijest prof. dr. sc. Mateo Bratanić. Ančić je na Sveučilištu zaposlen od 1. listopada 2008. godine, kada je došao kao izvanredni profesor, a vrlo je brzo napredovao do trajnog zvanja. Predavao je na brojnim kolegijima, većinom medievističkim, poput Uvoda u srednjovjekovlje i Pregleda srednjovjekovne povijesti, kao i na brojnim izbornim predmetima te na doktorskom studiju. Bio je voditelj projekta „Anžuvinski archiregnum u srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi u 14. stoljeću: pogled s periferije“. Umirovljen je 30. rujna 2022. godine, a njegova je karijera nastavljena 2023. godine, kada je izabran u počasno zvanje profesora emeritusa.

– Profesor Ančić nikada, pa ni sada, ne čuva svoje znanje za sebe. U svakoj prilici daje vrlo dobre savjete o znanstvenim istraživanjima, a njegova je širina prikazana u ovom zborniku kroz sve radove napisane njemu u čast. Govorio je da samo jedan čovjek u hrvatskoj historiografiji ima svoju školu, odnosno svoje sljedbenike, ali ja sa sigurnošću mogu reći da je Mladen Ančić tijekom svoje karijere razvio vlastitu školu te brojnim sljedbenicima oblikovao razvoj i karijeru. Mogu reći da u Zadru postoji škola Mladena Ančića, koja ne završava na granicama Sveučilišta u Zadru i Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a, nego se širi cijelom Republikom Hrvatskom i šire, istaknuo je Bratanić.

Tadija Oršolić, upravitelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, istaknuo je Ančićevu ulogu u toj instituciji, u kojoj je radio od dolaska u Zadar 1993. godine do prelaska na Sveučilište, kao i njegovu veliku ostavštinu, koja se ogleda i u broju radova objavljenih u zborniku u njegovu čast. Jedan od recenzenata zbornika, izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, rekao je kako izdanje donosi iznimno vrijedne nove spoznaje iz različitih vremenskih razdoblja i konteksta hrvatske prošlosti.

– Opravdanost djela očituje se i u činjenici da je nastalo kao počast jednom od, bit ću slobodan reći, najznačajnijih hrvatskih povjesničara srednjega vijeka, profesoru Mladenu Ančiću, koji je ostavio dubok i trajan trag u hrvatskoj historiografiji. Središnje mjesto u njegovu istraživačkom radu zauzimala su pitanja oblikovanja naravnosti, identiteta i političkih struktura u hrvatskim zemljama, u kontekstu širega srednjoeuropskog i mediteranskog prostora. Ančić je sustavno problematizirao tradicionalne narative o državnosti i kontinuitetu političkih institucija, upozoravajući na potrebu preciznog kontekstualiziranja izvora i izbjegavanja anakronih interpretacija. Time je pridonio odmaku od ponekad romantičarskih konstrukcija koje su obilježavale dio starije historiografije. Bez lažne skromnosti, Ančić je u znatnoj mjeri pridonio produbljivanju razumijevanja ključnih razdoblja hrvatske prošlosti i podigao standarde historiografskih istraživanja, ostavljajući nasljeđe koje i danas oblikuje smjerove suvremenih povijesnih istraživanja u Hrvatskoj, istaknuo je Dundović.

U razgovoru koji je moderirao njegov nekadašnji asistent dr. sc. Antun Nekić, Ančić je obrazložio i izbor grafike na naslovnici zbornika.

– To je Escherova grafika koja na neki način ocrtava ono čime sam se cijeli život bavio. Riječ je o optičkoj varki, slici na kojoj ljudi hodaju, a njihov put nema ni početak ni kraj, nego se kretanje stalno odvija u krug. Posao kojim sam se bavio nije daleko od toga. Cijeli život provedete pišući, a kada se okrenete unatrag i pročitate tekst koji ste napisali prije 30 godina, zapitate se što sam to radio. Sve stvari koje sam tada vidio danas vidim na drukčiji način. Svaki put kada sjednem nešto raditi, uz mene je Escherova slika koja me podsjeća na to što sam, tko sam i što radim, rekao je Ančić.

Dotaknuo se i pitanja totalitarnih režima i demokracije, kao i odnosa mita i historiografije.

– Ne postoji čisti mit, ali ne postoji ni čista historiografija. Nikada se ne možemo osloboditi svih mitoloških elemenata ugrađenih u historiografske narative i djela. Mitska priča, primjerice, priča je o praznom prostoru u koji su Hrvati doselili. To je tradicija koja je ostala od Franje Račkog i održala se praktički sve do danas. Mislim da je niz radova, ne samo mojih nego i cijele skupine ljudi koji su se time bavili, pridonio njezinu preispitivanju. Riječ je o predodžbi praznog prostora u koji dolaze Hrvati ili, kako je Dominik Mandić napisao, o 350 tisuća Hrvata koji su zajedno sa ženama, djecom i starcima krenuli iz Karpata i doselili se u praznu Dalmaciju. Mislim da smo takvu vrstu naracije o hrvatskoj prošlosti na neki način postavili na njezino mjesto. Naravno, doseg naših rezultata ima svoje granice, a to se vidi i na putu prema Splitu, iznad Skradina, gdje se uzdiže spomenik dolasku Hrvata na Jadran.

Ančić je opisao i svoj znanstveni put: studirao je i završio studij povijesti u Sarajevu, magistrirao u Beogradu, doktorirao u Zagrebu, a radio u Zadru.

– Na svoju veliku sreću, napravio sam ono što se po zakonu mora napraviti na Zapadu: ne možete ostati na instituciji na kojoj ste doktorirali. Mora postojati cirkulacija ljudi koja svakome omogućuje da shvati kako postoje različiti načini gledanja na stvari i različiti pristupi te da to daje pravu, punu znanstvenu dimenziju istraživačkom radu.

Kritizirao je i sustav u kojem se od sveučilišnih profesora traži hiperprodukcija objavljenih djela, zbog čega ona nemaju dovoljnu kvalitetu.

– Studentima sam uvijek govorio da postoje knjige koje morate pročitati kako biste znali zašto ih treba zaboraviti, poentirao je Ančić.

Zbornik posvećen njemu u čast svakako nije jedna od takvih knjiga.