POST FESTUM “Ratnici svjetla” ili kako govoriti o Domovinskom ratu, a da nas prošlost ne iznenadi

Nikada ne možemo znati kakvo će nam iznenađenje prirediti prošlost – pronicljivo je svevremenski uvidjela francuska književnica Catherine Enjolet.

Kada čovjek s ovih naših turbulentnih prostora dođe u neke poodmakle godine, pa još k tome za života svjedoči dubokoj povijesnoj preobrazbi društva i države garnirane zlom rata kakvu smo mi suvremenici proživjeli i preživjeli tijekom 90-ih godina, onda citirane riječi ove ugledne esejistice gube svaki metaforički prizvuk. One su nama ogoljena činjenica.

Svjedočili smo kako se 90-ih godina urušila jedna cijela piramida sjećanja u koju je režim bivše države investirao silan politički, odgojno-obrazovni pa i financijski kapital. Od malih nogu učili su nas o slavnoj narodno-oslobodilačkoj borbi, o bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti Jugoslavije, likovi partizana uzdizani su na pijedestal moralne svetosti, socijalizam je prikazivan kao planetarna nužnost, a bivša država kao protagonist te svijetle budućnosti.

I onda su došle devedesete. Prošlost nam je priredila, kako bi rekla gospođa Enjolet – “iznenađenje”. Od kojega neki još nisu došli k sebi. S propašću bivše države urušila se i kompletna dotadašnja službena politika sjećanja.

No, “iznenađenje” na koje upozorava Enjolet nije tek usputno jednokratno obilježje samo nekih prošlih, propalih država i njihovih vrijednosnih sustava. Onaj tko danas u Hrvatskoj sudu javnosti iznosi ratnu prošlost 90-ih godina i koji želi ukazati na događaje iz te prošlosti vrijedne kolektivnog sjećanja i nacionalnog identiteta, trebao bi biti dostojan te časne zadaće.

Jer, izgraditi danas široko prihvaćenu kulturu sjećanja na Domovinski rat kao jednu od nosivih stupova suvremenog nacionalnog identiteta u kontekstu suvremenosti, nemoguće je postići narativnim praksama prošlih vremena.

Banalizacije u tumačenju događaja, pretvaranje povijesnog konteksta živih ljudi i događaja u forme junačke epike, populistički diskurs o pobjedi ili, ne daj Bože, kičasta glorifikacija i deizacija heroja – a takvim smo interpretacijama, nažalost, svjedočili u javnom prostoru u zadnjih 30-ak godina otkada je rat završio – moglo bi završiti novim “iznenađenjem” koju zna prirediti prošlost, ako se njome ne bavimo po mjeri čovjeka i istine samog života.

Ako nam sam život i konkretni ljudi koji su (pro)živjeli to vrijeme izmaknu iz razumijevanja prošlosti, a nad njom se nadvije tek neka nova, poželjna, ideološki profilirana, službena politika sjećanja – onda se nemojmo “iznenaditi” ako za 20 godina više ne bude nikoga tko uopće želi slušati o tome što se dogodilo u vremenu od 1991. do 1995. godine u Zadru i u cijeloj Hrvatskoj.

Zašto ovo pišem? Možda sam to trebao kazati na samom početku, a ne na kraju ovog osvrta.

Naime, naslušao sam se parola i govora te načitao članaka, brošura i monografija koji se u prezentaciji Domovinskog rata narativno nisu pomakli od standarda srednjovjekovne narodne književnosti. Taj masakr autentičnosti, iskrenog domoljublja i nenametnutog respekta prema domovini kakav su počinili takvi diskursi i takvi tekstovi, ne bi postigla ni neprijateljska propaganda.

No, prošli tjedan uživao sam u jednoj svečanosti, tako pitkoj, takoj ljudskoj, tako jednostavnoj i tako neizrecivo autentičnoj. Dogodilo se to na predstavljanju knjige “Ratnici svjetla”. Priča o 13-orici ljudi od krvi i mesa. Koji su prije rata bili jednostavno naši sugrađani, nekome prijatelji, nekima znanci, mnogima nepozanati. Bili su i ostali tzv. mali, obični ljudi.

Zašto su oni završili u ratu pakla, kako su ga živjeli, proživjeli i preživjeli, kako su i kakvi iz njega izašli, kako danas žive, što osjećaju i što misle o tome koliko su pravda, moral i istina usađeni u temelje ideje kojoj su izložili svoju mladost, zdravlje, a neki od njih i živote – e, to je ono što je vrijedno spomena i sjećanja! To je etički priručnik o domoljublju, ne kao paroli nego kao ljudskoj emociji. Priča koju sam prošli tjedan čuo u Dvije palače lako pronalazi svoj put u tišinu srca. Izaziva poštovanje i zahtijeva hrabrost.

Neka oficijelni kontrolori prošlosti u Hrvatskoj, promociju ove knjige i sve ono što se na njoj moglo čuti i doživjeti uzmu kao predložak u izgradnji kulture sjećanja dostojne budućnosti ove zemlje.