Kada danas zakoračite na tlo Auschwitza, prva stvar s kojom se suočavate je duboka, paralizirajuća nelagoda. Prolazak ispod željeznih vrata i replike zloglasnog natpisa “Arbeit macht frei” (Rad oslobađa) u svakome budi jeziv osjećaj – to je bio prvi korak u stravični nacistički sustav obmane. Taj natpis nije bio samo laž, već svirepa psihološka tortura; davao je privid nade ljudima koji su zapravo bili osuđeni na smrt. Odmah nakon tog ulaza, uslijedila bi potpuna dehumanizacija. Nacisti su logorašima oduzimali sve: odjeću, obiteljske fotografije, kosu, pa čak i vlastiti identitet. Ljudi više nisu imali imena, prezimena niti prošlost – postajali su samo tetovirani brojevi na podlaktici.
Kada taj hladni birokratski užas Auschwitza usporedimo s apokaliptičnim bljeskom Hirošime čiji sam memorijalni centar imala prilike posjetiti i doživjeti, suočavamo se s jezivim brojkama koje ove dvije tragedije čine najgorim točkama 20. stoljeća. U Auschwitzu je ubijeno između 1,1 i 1,5 milijuna ljudi, prvenstveno Židova, u procesu koji je trajao godinama, dan za danom, kroz plinske komore, izgladnjivanje i batinanje.
S druge strane, u Hirošimi je u samo jednom jedinom trenutku i tjednima nakon eksplozije umrlo oko 140.000 ljudi. Smrt u Hirošimi za tisuće ljudi nije bila trenutačna, već spora, višetjedna i višemjesečna agonija uzrokovana radijacijom. Iako je atomska bomba u sekundi zbrisala uži centar grada, deseci tisuća preživjelih pretrpjeli su stravične muke koje su po svojoj okrutnosti jezivo slične logorskim umiranjima.
Dok je u Hirošimi tehnologija u sekundi zbrisala živote nedužnih ljudi koji su se slučajno u to vrijeme zatekli tamo, u Auschwitzu se umiralo polako, u agoniji logora gdje je svaki ugašeni život bio dio precizno vođene državne statistike. Obje ove brojke nastale su na potpuno različite načine s tim da je druga bila vođena dugotrajnom mržnjom koja je bila puno mračnija, osobnija i izravnija. To je bilo sustavno uništavanje čovjeka na temelju onoga što on biološki jest – na temelju njegova spola, rase, nacionalnosti ili seksualne orijentacije. Nacistička ideologija podijelila je ljudski rod na “višu rasu” i one koje su smatrali “podljudima”. U Auschwitzu ta podjela nije bila samo teorija, nego brutalna praksa u kojoj su ljudska bića razvrstavana i ubijana zbog svojih gena i identiteta. Druga tragedija, ona u Hirošimi, dogodila se kroz trenutačnu nuklearnu silu. Obje ostaju vječni podsjetnik na stravičnu količinu patnje koju ljudski um jedva može pojmiti.
Ulazak u Auschwitz započinje skeniranjem ulaznica i prolaskom kroz sigurnosnu kontrolu. Put vas zatim vodi kroz podzemlje, gdje preuzimate slušalice prije izlaska na otvoreni prostor. Dok prolazite tim putem, iz zvučnika bez prestanka odjekuju imena žrtava koje su stradale u ovom zloglasnom logoru.
Crvene cigle, žica i stražarske kule
Čim prođete natpis “Rad oslobađa’, pred vama se ukazuju savršeno pravilni redovi blokova zgrada od crvene cigle. Na prvi pogled, arhitektura djeluje hladno i vojnički, no sve oko njih vas podsjeća gdje se nalazite. Blokovi su okruženi dvostrukim redovima visoke bodljikave žice koja je nekada bila pod visokim naponom. Na svakih nekoliko desetaka metara uzdižu se drvene i betonske stražarske kule s kojih su SS-ovci s mitraljezima nadgledali svaki pokret.
Unutrašnjost blokova: Sobe koje lede krv u žilama
Kada uđete u same blokove (koji su danas pretvoreni u izložbene prostore), prolazite kroz dugačke, hladne hodnike s bijelim zidovima na kojima vise tisuće crno-bijelih fotografija logoraša. S tih slika vas gledaju oči ljudi koji su tek stigli u logor – na svakoj fotografiji piše ime, datum dolaska i datum smrti, koji je najčešće bio samo nekoliko tjedana ili mjeseci nakon dolaska.
Nakon hodnika, suočavamo se s prostorijama iza golemih staklenih stijena koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim:
Soba s kosom: Golema prostorija ispunjena tonama ljudske kose. Nacisti su brijali glave žrtvama prije ubojstva, a kosu pakirali u vreće i slali u Njemačku kako bi se koristila u tekstilnoj industriji. Kosa je danas posijedila od vremena, a među njom se još uvijek vide zapletene dječje vrpce i pletenice.
Soba s kovčezima: Tisuće starih putnih kovčega naslaganih jedni na druge. Na većini njih još uvijek stoje rukom ispisana imena, prezimena i adrese žrtava (poput “Petar, Prag” ili “Sara, Pariz”). Ljudi su sami ispisivali svoja imena kako bi lakše pronašli prtljagu nakon “tuširanja”, potpuno nesvjesni da su im to posljednji trenuci života.
Prostorije s protezama i posuđem: Vide se goleme hrpe štaka, umjetnih nogu i ruku koje su oduzete bolesnima i invalidima, te hrpe jednostavnih metalnih lonaca i šalica koje su obitelji ponijele sa sobom, misleći da idu na rad u novi dom.
Dvorište Bloka 11 i “Zid smrti”
Između Bloka 10 i Bloka 11 nalazi se zatvoreno, mračno dvorište s visokim prozorima koji su bili zakucani daskama kako logoraši iz drugih zgrada ne bi mogli vidjeti što se unutra događa. Na kraju tog dvorišta stoji rekonstruirani Zid smrti (crni zid od izolacijskih ploča). Ispred tog zida nacisti su strijeljali tisuće poljskih domoljuba, političkih zatvorenika i članova pokreta otpora. Danas je tlo ispred tog zida uvijek prekriveno svijećama i cvijećem u potpunoj tišini.
Odmah nakon izlaska iz tog dijela, ulazi se u mračnu prostoriju ispod nasipa zemlje – prvu plinsku komoru koja je jedina ostala sačuvana u cijelom kompleksu. Unutrašnjost je niska, s hladnim betonskim zidovima i stropom na kojem se i danas vide otvori kroz koje je SS ubacivao otrovni plin Ciklon B. Na tim sivim zidovima još uvijek stoje vidljivi tragovi ogrebotina noktiju ljudi koji su u potpunom mraku, stisnuti jedni uz druge, udisali otrov. Odmah do komore nalaze se masivne peći krematorija u kojima su spaljivana tijela.
Blok 27 i Soba imena
Jedno od najvažnijih mjesta u ovom dijelu logora je Blok 27, gdje se nalazi Soba imena. U njoj je postavljena ogromna knjiga, visoka nekoliko metara. Na njezinim stranicama ispisana su točna imena, prezimena, datumi rođenja i mjesta stradanja za više od 4,8 milijuna popisanih žrtava koje su stradale u holokaustu.
Iza tog golemog broja stoji nevjerojatan trud jer nacisti su palili papire i dokumente kako bi sakrili svoje zločine. Istraživači i danas neumorno rade na tome da pronađu preostala imena koja nedostaju. Na samom kraju te monumentalne knjige namjerno su ostavljene prazne stranice koje čekaju podatke za oko 1,2 milijuna ljudi koji još uvijek nisu identificirani. To je trajna borba pamćenja protiv zaborava.
Posljednji vagon u Birkenauu
Na kraju, kada prijeđete u drugi dio kompleksa, u Auschwitz II – Birkenau, naći ćete se ispred golemih, pustih tračnica. Točno na sredini cijelog kompleksa stoji samo jedan stari, autentični drveni teretni vagon. U takvim su vagonima nacisti danima vozili ljude iz cijele Europe bez zraka, hrane i vode. Taj vagon danas stoji pod otvorenim nebom kao spomenik sudbinama na mjestu gdje su se obitelji zadnji put vidjele prije nego što bi ih razdvojili i poslali prema plinskim komorama.
Ova točka nalazila se točno na sredini logora, razdvajajući ženske barake s lijeve i muške s desne strane pruge, gdje je u trenucima najvećeg kapaciteta istovremeno bilo zatočeno i do 100.000 ljudi. Pogled prema tim barakama za mnoge je bio posljednji trenutak u kojem su ikada vidjeli svoje najmilije.
Izlazeći iz ovog mraka, čovjek vidi da ljudska mržnja, nažalost, i danas živi među nama. U današnjem galopirajućem kapitalističkom društvu u kojem se nalazimo, ljudi bez problema gaze i progone druge samo da bi napredovali i bili zapaženi. Postali su sami sebi i suci, i porotnici, i progonitelji. Sami optužuju, sami donose zaključke bez presude i uništavaju tuđe živote radi osobne koristi ili političkih probitaka. Zato su Auschwitz i Hirošima i danas važni. Oni su vječna opomena kamo vodi to kada dopustimo da mržnja i osobni interes postanu važniji od ljudskosti – vode nas ravno u ponavljanje istih onih strahota koje su već jednom umalo uništile naš svijet.
