NAŠ KVART Jeste li znali da je i veliki Krešo Ćosić bio s Voštarnice?

Ubi me ova dosadna, glupa kiša. Ne znam je li i vas, ali mene čini nervoznim i razdraživim. Pada, a pada ka da neće. Da bar pljušti, da pokaže neki život, živost, pa da i mi u tom sumornom ugođaju bar malo živnemo. Ne, namjerno, tiho, mrtvo, samo da nam kapke zaklopi i u postelju uvali. E neće. Mene ne. Idem opet pisat, za dišpet joj, a za gušt mojim Voštarničanima.

Nema čega i koga na našoj Vošti nema. Velikih sportaša, sjajnih glumaca, novinara, glazbenika, književnika, znanstvenika. Dakako i oriđinala. Kakav bi to kvart bez njih bio. Bez srca i duše. O svima njima za druge dosadne kiše. A sad o našim blagodatima. Jeste li znali kako imamo čak 15 kafića. Eto, vidite koliko smo mi Voštarničani druželjubiv svit. Svi. Ne pravimo razliku. Najomiljenija okupljališta ipak su Kod Bere i Maccao. Ne samo zato što su na pogodnim mjestima i povećeg prostora, nego je to nekako navika, tradicija. A Bere još uz, ka i ostali kafići, Zadarski, Dalmaciju, Sportske i 24 ure, ima i Jutarnji, pa se enigmatičari utrkuju ko će prije Jutarnji ćapat. A i Ante Tomić je tu uvijek nabrušena i bez dlake jezika, što pošten svit voli.

Imamo mi u našoj Vošti svega. Baš svega. I jedinu tanjgariju na širem prostoru, pa tanjgavati i drugi k nama dolaze. Desetljećima je tu tanjgava dobri čovik Zvonko (veliki hajdukovac), a sad to čini njegov sin, uvijek uslužan i pri ruci. I on k Beri. A gdi će drugo. Evala našoj Tvornici kruva, za njenu butigu, za svakog  jutra friški kruv i slastice i posebice za omiljeni naš tradicionalni dalmatinski delicij “kolač”, kojega guštamo ujutro toćati u kavi. A svakog utorka i petka butiga vonja domaćim paštama (krempitama) pa butigu salijeću dica iz škole, jer, kažu, školska im marenda ne šmeka. Šteta je što nam je Sonik “prepolovljen”. Svi smo po sve u njega dolazili, kako zbog spize, tako i zbog ljubaznih i šali sklonih strine Rine i tete Anke.

A jeste li znali da je i veliki Krešo s Voštarnice? Živio je u onoj lipoj vili u Velebitskoj, pa kad su ga umjesto hvala izbacili, otiša je ća, a mamu Darinku i papu Antu smjestio u dodijeljen mu stan priko puta u stambenoj, gdje sam ih posjećivao. Naš Krešo i Žila i kako su ga sve zvali bio je i mladi berekin. No neću o tomu, nego kako je učio učit šoferirat. Jer učio ga je drugi sportski meštar s Vošte ćiklistički prvak Šime Šojin Bajlo, koji je još uvjek tu. A učio ga u fići, pa kad bi Krešo sa svojih 211 za volan sjeo, glava mu se od kolina nije vidjela. I ajde ti sad uči vozit. A naučija je. Najbolje da su ga bacili. Navijači bi ih za marendu pojeli. Ma tko bi košarkašku legendu u ono doba smio oborit.

Eto toliko, dragi moji Voštani. Zdravi i zadovoljni bili, bar koliko je to uz ovu odurnu kišu moguće.