Za primjere kako odlazak određene političke grupacije u opoziciju može biti koban i dovesti je do samog ruba opstojnosti, zna se da ne treba upućivati pogled van granica domovine. Upravo zato slučaj koji je zadesio francusku stranku UMP(Union pour un Mouvement Populaire) , koja je s Nicolasom Sarkozyem na čelu bila na vlasti do posljednjih predsjedničkih izbora, ne treba gledati kao na kakvu izvanrednu situaciju, već više kao na ogledni primjerak šablone transfera političke moći.
U kraćim crtama, zbilo se slijedeće. Nakon prelaska u opoziciju s pobjedom kandidata socijalista Françoisa Hollandea te s uvjerljivim gubitkom parlamentarne većine, stranka UMP, koja se službeno izdaje za umjereno konzervativnu, počela se isključivo baviti vlastitim problemima i unutarnjima prevlastima za moć. Službena uloge opozicije, u trenutku bitnih poreznih reformi u zemlji, transformacije Europske unije i općenito poljuljane ekonomije, svela se tek na pokoju deklarativnu i zapravo dekorativnu prozivku vlasti, bez pokazivanja ikakve želje za ozbiljnim impliciranjem u vođenju države.
Dok je bivši predsjednik stranke i države Sarkozy vodio brigu oko brojnih sudskih istraga zbog ilegalnog financiranja kampanja, u stranci se birao novi predsjednik. Dva kandidata, Jean-François Copé i François Fillon, oba politička veterana desnice, mjesecima su provodili medijsku kampanju pred stranačke izbore koji se zbili prije desetak dana i istovremeno posve ignorirali političko stanje u zemlji. Otad, zahvaljujući ultratijesnoj pobjedi Copéa s osvojenih 50,03 posto glasova, kreće potpuno razotkrivanje prebrojnih i nabujalih tenzija unutar političke grupacije koja je ne tako davno bila najmoćnija u Francuskoj. Fillon je prvo osporavao izbor, tvrdeći da mu nisu prebrojani glasove iz prekomorske Francuske, da bi potom bilo sazvano, pa i u rekordnom roku raspušteno, nekoliko komisija, jedna žalbena, jedna pod vodstvom navodno neutralnog Alaina Juppéa.
Fillon je pozvao ovrhovoditelje u stranku zbog sumnji na nepravilnosti, tražio prvo prebrojavanje glasova pa zatim i novo glasovanje što je protukandidat Copé neizostavno proglasio protivno statutu stranke. Fillon je zatim i osnovao zasebnu parlamentarnu skupinu čime se i konačno materijalizirao rascjep u stranci. Kao ‘deus ex machina’ ukazao se u posljednji trenutak i Nicolas Sarkozy, nakon tjedan dana melodrame i sveopćeg natezanja oko ‘šake glasova’, te navodno pokušava djelovati kao medijator očito nepomirljivih strana i organizirati nekakav referendum u stranci, za kojeg još nije jasno ni čemu bi točno služio ni kako bi se točno odvijao.
No intervencija Nicolasa Sarkozya ironična je i bespomoćna s više gledišta. Za aktualni rasap u stranci osobno je i direktno odgovoran on sam. Naime, kako mu je popularnost sve više padala u drugoj polovici mandata, Sarkozy se sve više okretao tvrđoj retorici i postupcima (izgoni Roma, ‘pročišćavanje’ predgrađa Kärcherom, itd…) nastojeći pridobiti glasače krajnje desnice. A tu su neuspjelu taktiku direktno naslijedili i preuzeli dva zaraćena protukandidata za predsjednika stranke, računajući kako će im to automatski osigurati i predsjedničku nominaciju na slijedećim izborima 2017.
Preračunavanje i precjenjivanje vlastitih mogućnosti očito su bili glavni leit motivi. Danas, malo više od pola godine nakon gubitka izbora, krajnje desni Nacionalni front može početi s regrutacijom UMP-ovih disidenata. To što se nekoć davno umjereno konzervativnoj stranci, barem za Chiracovo vrijeme, politički oportunizam najniže vrste iz bivšeg mandata vraća trenutno kao bumerang u obliku skoro nepovratnog rascjepa dalo se poprilično jasno i racionalno predvidjeti još prije izbora. No očekivati održive strategije i koliku-toliku ideološku vjerodostojnost bilo je također vrlo naivno za očekivati.