U što će se pretvoriti Kina kroz deset godina?

O njoj se mnogo priča, a obično se malo toga zna. Za nekoliko tjedana Narodna Republika Kina trebala bi i simbolički završiti proces ‘demaoizacije’, distanciranja od nasljeđa komunističkog vođe-idola Mao Ce Tunga, te na golemom Svekineskom sazivu Komunističke partije predstaviti novi pravac razvoja najmnogoljudnije svjetske civilizacije. Pod novim vođom, reformirana Kina ide uhvatiti svjetski primat.

U tijeku je toliko korjenita kapitalistička transformacija Kine da, kako javljaju europski mediji, na sazivu neće ni jednom riječju biti spomenut veliki vođa Kulturne revolucije čija mumija već četvrto desetljeće leži u staklenom lijesu mauzoleja na trgu Tiananmen.

Tjednik Ruski Reporter u najnovijem izdanju bavi se projekcijama buduće Kine. Skupa s Rusijom ona počinje tvoriti euroazijski blok autoritarnih režima s rastućim ekonomijama koji sve snažnije utječe na svjetsku politiku. Pritom je pitanje koliko će Rusija u tom partnerstvu moći pratiti neprikosnoveni kineski razvoj.

Promatrači se uglavnom slažu da se današnji (pseudo)komunistički režim Kine ideološki raspolutio na, uvjetno rečeno, ‘komsomolce’ i ‘prinčeve’. Prvu grupu, koju zovu još i ‘populistima’, čine aparatčici starog kova. Oni su kroz partijsku piramidu napredovali kaleći se po najsiromašnijim provincijama zemlje koja unutar svojih granica drži petinu ukupne svjetske populacije.

Komsomolci imaju bolji doticaj s nižim klasama i veće iskustvo u administrativnim poslovima. Bliska im je ortodoksna komunistička ideologija, a manje su kompetentni u ekonomskim pitanjima.

 

RAVNOTEŽA IZMEĐU KLANOVA

‘Na drugoj strani ‘Prinčevi’, koje još zovu i ‘aristokratima’ i ‘šangajcima’, najčešće su djeca partijskih vrhovnika koja su odrasla u privilegiranim uvjetima stekavši izvanredno obrazovanje na području financija, trgovine i diplomacije. Oni izražavaju interese bogatih provincija istočne obale Kine’, piše tjednik Russkij Reporter. Njihov ‘guru’ je Jang Cemin, predsjednik koji je 90-ih afirmirao tzv. princip ‘tri predstavništva’: inteligenciji su dana jednaka politička prava kao i radništvu i seljaštvu. To je otvorilo vrata partije privatnim poduzetnicima, piše RR.

Ono oko čega se promatrači spore jest stupanj klanovske napetosti između komsomolaca i prinčeva. Jedan od najupadljivijih simptoma nedavni je životni brodolom člana politbiroa i ljevičarskog kandidata za tron Bo Silaja te njegove supruge Gu Kailai. Gu je već na odsluženju doživotne kazne zatvora zbog ubojstva britanskog biznismena Neila Heywooda, a Bo bi joj se uskoro mogao pridružiti nakon što mu je izbacivanjem iz kongresa skinut zastupnički imunitet.

Ponekad se čini da je kineski režim ustrojen tako da namjerno dodjeljuje kormilo deset godina jednoj, pa deset godina drugoj struji.

Tijekom proteklog desetljeća zemljom je vladao Hu Jintao, predsjednik koji se nakon Jangovih kapitalističkih reformi iz 90-ih usredotočio na poboljšanje uvjeta za siromašne slojeve, centralizaciju ekonomskog upravljanja i smanjivanje nezavisnosti tajkuna s istočne obale. Hu je odlučio ojačati srednji sloj i povisiti domaću potrošnju – stvoriti buržoaziju. Njegova vlada provodila je urbanizaciju ruralnih područja i naređivala poduzetnicima da investiraju u regije zahvaćene ekonomskom depresijom, dok je na istočnoj obali propisivala veće minimalne dohotke radnicima. Šangajska oligarhija prisiljena je imati veće troškove i gubila je na konkurentnosti.

I ne samo to: u politici obrazovanja stvorene su goleme privilegije za stanovnike siromašnih regija prilikom upisa na najbolja sveučilišta. No sada je vrijeme za novu etapu.

‘Manje Maoa, više Denga’ – to je jedna od maksima s kojima se opisuje duh današnje kineske politike koji aludira na Deng Ksiaopinga, predsjednika koji je krajem 70-ih započeo reforme čije rezultate vidmo i danas. Kina našeg vremena na vlast ne istura karizmatskog poluboga poput Maoa, već nešto poput imenovanih diktatora koji, za razliku od diktatora u Rimskoj republici, vladaju na znatno dulje rokove – desetak godina.

 

‘PRINC’ SI ČINPIN – NOVI POGLAVAR KINE

Stručni promatrači uvjereni su da će režim za Huovog nasljednika izabrati 59-godišnjeg Si Činpina, aktualnog potpredsjednika Narodne Republike Kine. Po obiteljskoj pozadini on je dijete partijske elite, a prati ga i glas izvanredno obrazovanog stručnjaka za financije. Ne usteže se javno govoriti o ‘iluzijama’ Maove kulturne revolucije.

‘Možemo pretpostaviti da zadaća Činpinove vladavine više neće biti samo udvostručiti, ili učetverostručiti BDP Kine tijekom nove desetoljetke. Sada se već može očekivati konkretniji cilj – pretvaranje Kine u apsolutno neovisan, vodeći subjekt svjetskih financijsko-ekonomskih odnosa. Pretvaranje Kine u svjetskog financijskog lidera’, izjavio je Ruskom Reporteru Oleg Kalinjin, stručnjak za kulture Dalekog istoka s Vojnog univerziteta pri ruskom Ministarstvu obrane.

Za tako nešto kineski juan morao bi istisnuti američki dolar s pozicije vodeće svjetske valute za trgovinu i stvaranje rezervi. Prvo u Aziji, a zatim i u ostatku svijeta. Forbes piše da bi proces pretvaranja juana u konvertibilnu valutu trebao biti gotov 2014. godine.

Je li moguće da juan ponovi sudbinu dolara s početka prošlog stoljeća i, kako to piše Deutsche Welle, u samo desetak godina prijeđe put od marginalne valute do glavne svjetske devize? Sprema li se doista takva povijesna ironija u kojoj ćemo za koju godinu, u hiperkapitalizmu 21. vijeka, preferirati štednju u novčanicama s likom komunističkog diktatora Mao Ce Tunga?

 

LUKAVI KINESKI PLAN

Dosad je kineska ekonomija rasla na umjetnoj deprecijaciji juana, što joj je omogućavalo strahovit izvoz i jeftinu radnu snagu kod kuće. No za iskorak na svjetska financijska tržišta Peking će se morati odreći diktiranja tečaja, što zahtijeva novu revolucionarnu transformaciju u području planske ekonomije u zemlji kojom i dalje upravlja komunistički politbiro.

Planovi s juanom, naravno, vode prema konfliktu Kine s SAD-om. Nedavni spor oko otočja Senkaku samo je jedan primjer ambicija osnažene petomilenijske civilizacije da dominira južnom Azijom, dok SAD u toj regiji podržava svoje partnere poput Japana.

‘Ako se gore navedenome doda aktivna financijska politika Pekinga, sukob će biti neizbježan. Kinezi mogu potražiti partnere u drugim predjelima. S Europskom unijom nedavno su pregovarali o nekim zajmovima, i već tada su rekli: novac ćemo vam dostaviti, ali u juanima. Dogovor nije postignut, ali sama činjenica dovoljno govori.

Kina će svoju rastuću ekonomiju vjerojatno koristiti za razvijanje brojnih međunarodnih suradnji, a onda će te suradnje postepeno pretvarati iz uzajamno korisnih u, da tako kažemo, suradnje koje su korisnije za Kinu’, prognozira Kalinjin.

Pritom je posebno je zanimljivo da, kako se čini, gospodarski rast nije zlatno tele kojem se klanja suvremeni kineski politbiro.’Pretpostavlja se da izmjene vladajućih frakcija svakih deset godina nisu slučajne. U jednom iz kineskih analitičkih časopisa čitao sam o ideji Deng Ksiaopinga da je nemoguće stalno održavati visoki tempo gospodarskog rasta. Važno je ponekad napraviti i periode odmora -vojnim rječnikom: ukopati se u osvojenim područjima’, smatra Kalinjin i dodaje:

‘Zbog toga je nakon ekonomskih reformi Jang Cemina slijedilo mirnije desetljeće, period kompetentne i racionalne socijalne politike koju je provodio Hu Jintao. To se vidjelo i na borbi s financijskim krizama. Kada su sve ekonomije, uključujući i i rusku, na razne načine nastojale spasiti bankarski sektor, Kinezi su banalnom jednostavnošću novac uložili u građevinu. Time ne samo da su dobili neophodnu infrastrukturu za brojne gradove, nego su i podržali vlastitu industriju (a time su povukli i banke). Naravno, teško je odrediti je li to bilo promišljeno, ili je jednostavno tako ispalo. Ali meni se čini da u svemu tome postoji neki lukavi kineski plan zasnovan na općim zakonima dijalektike.’

Pokažu li se prognoze o ekspanziji kineskog finacijskog utjecaja točnima, demokraciji kakvu zamišljamo mogao bi doći kraj, a i vjerojatno ljudskim pravima, onako kako ih shvaća zapadna teorija. U Kini, naime, demokracije nema, kao što je u većoj ili manjoj mjeri nema u mnogim azijskim državama čiji kapital posljednjih godina sve više utječe na procese odlučivanja i zapošljavanja u Europi.

Pritom u potrazi za protutežom neoliberalizmu i američkom imperijalizmu mnogi građani širom svijeta (uključujući i prostore bivše Jugoslavije) počinju u određenoj mjeri simpatizirati režime o kojima se zapravo ne zna dovoljno, ili se ne želi znati. Ponekad se, primjerice, ignoriraju informacije da se usprkos socijalnim reformama Huove desetoljetke u deklarativno komunističkoj Kini 21. stoljeća partijska elita ženi u dvorcima koji su replike Versaillesa, dok se u tvornicama koje pumpaju nove klasne razlike koristi dječji rad.


Vijesti Antene Zadar slušajte na 97,2 MHz, te online na 972.fm na svaki puni sat od 8 do 16 sati. Slušajte i Jutarnju kroniku radnim danom u 7 sati. Svakako nas pratite i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube. Ne zaboravite i preuzeti našu aplikaciju za iOS i Android uređaje, kako bi vam bili još dostupniji u svakom trenutku.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...