Građani Hrvatske koji žive od prihoda ostvarenog radom živjeli su u 2012. bitno lošije, i to ne samo u odnosu na dobru, pretkriznu 2008., već i u odnosu na – također kriznu – 2002. Prema podacima Porezne uprave o neto primanjima građana, kupovna je moć radnika u tih 10 godina pala 1,5 posto. U odnosu na 2008., kupovna je moć manja čak 35 posto.
Dobra je vijest da ukupan broj zaposlenih – onih koji imaju ugovor o radu, povremenih radnika, obrtnika i slobodnih zanimanja – konstantno raste te je 2012., u odnosu na 2002., radilo 20,4 posto građana više.
Podaci zorno pokazuju da je kupovna moć građana strelovito rasla od 2002. do 2008. U tom je periodu narasla više od 50 posto. Međutim, kriza, koja se u Hrvatskoj realno počela osjećati tek 2009., pojela je na razini države sav rast kupovne moći ostvaren u dobrim godinama.
Velika nejednakost
Obrađeni podaci Porezne uprave na razini općina i gradova pokazuju da su razlike u standardu, zaposlenosti i kupovnoj moći diljem države goleme, da se u velikim gradovima i dalje zarađuje više nego na selu, a da je život pak najkvalitetniji u manjim mjestima blizu velikih gradova – poput Samobora, Zaprešića, Kostrene, Viškova ili Župe Dubrovačke. Prema nizu ekonomskih i demografskih pokazatelja, to su gradovi u kojima je najpoželjnije živjeti. Porezna uprava u pravilu ne objavljuje podatke o prihodima na razini općina i gradova te je ovo prvi put da za zadnjih deset godina imamo jasne pokazatelje o primanjima građana na najnižoj razini.
Državni zavod za statistiku objavljuje godišnje podatke o prosječnoj plaći na razini države i županija – ne i gradova i općina. Uz to, DZS objavljuje podatke samo za one radnike koji su radili svih 12 mjeseci u godini, a Porezna uprava vodi podatke za sve koji su platili porez te ih jasno kategorizira na zaposlenike, povremene radnike, obrtnike i slobodna zanimanja. Vodi podatke i za umirovljenike, no mi smo se ovdje koncentrirali samo na one koji žive od rada, iako je jasno da na kupovnu moć utječu i mirovine, kao i socijalni transferi.
Analiza podataka
Podaci o prosječnoj plaći Porezne uprave ne poklapaju se s podacima DZS-a upravo iz navedenih razloga: kada se izračuna prosjek primanja svih radnika, dakle i onih koji su radili tek nekoliko mjeseci, on je bitno niži od prosjeka stalno zaposlenih koji su odradili svih 12 mjeseci.
Tako je na razini države prosječna plaća 2012. godine, prema DZS-u, iznosila 5429 kuna, a prema podacima Porezne uprave iznosila je oko 1200 kuna manje (4222 kune). U komparaciji koristimo samo podatke Porezne uprave, koji su za sve promatrane godine usklađeni i usporedivi.
Također smo deflacionirali iznose primanja u odnosu na 2002. godinu. Drugim riječima, “umanjili” smo stvarne iznose za inflaciju i poskupljenja koja su se dogodila do 2012. godine kako bismo stvarno vidjeli koliko bolje ili lošije živimo.
Ukupno, prema tim podacima, u 2012. godini je na neki način radilo 2,2 milijuna ljudi koji su mjesečno zarađivali 5,1 milijardu deflacioniranih kuna. U 2002. godini, koja se stečajevima brojnih poduzeća može usporediti sa 2012. godinom u kojoj je počela sezona predstečajnih nagodbi, radilo je 1,8 milijuna ljudi i mjesečno plaćalo porez na 4,3 milijarde kuna neto plaća.
Na razini gradova i općina u 2012. – uzme li se ukupna mjesečna zarada svih radnika i podijeli na broj stanovnika – od rada se najbolje živjelo u gradu Zagrebu te gradićima u njegovu prstenu, poput Samobora, Svete Nedelje i Zaprešića. Svaki je stanovnik tih gradova imao mjesečno na raspolaganju više od 1600 zarađenih, “deflacioniranih” kuna.
Najbolji i najgori
U samom Zagrebu stanovnici su imali 17 puta veći iznos na raspolaganju od stanovnika posljednje općine na popisu, Ervenika u Šibensko-kninskoj županiji, koji su raspolagali s tek 100 zarađenih kuna.
Ne treba to čuditi jer je Ervenik staračko mjesto u izumiranju i glavni izvori prihoda su socijalna pomoć i mirovina. Stvarne su razlike, kažu stručnjaci, vjerojatno još i veće jer mnogi koji rade u Zagrebu zbog visokog prireza od 18 posto, prijavljuju prebivalište u nekoj drugoj općini.
Među prvih 15 općina su i turistički lideri iz Istre i Dubrovačko-neretvanske županije te mjesta poput Viškova ili Župe Dubrovačke, u blizini većih gradova u kojima živi mlađe stanovništvo.
Zbog jeftinijeg života sele se u okolicu gradova, rade u gradu, a porez plaćaju svojoj općini i na taj način podižu kvalitetu života u njoj. Kvadrati stambenog prostora u manjim su mjestima neusporedivo jeftiniji, što je glavni razlog za preseljenje. Ne gube najvažniju egzistencijalnu prednost grada – mogućnost za posao – jer im je grad dovoljno blizu: Župa Dubrovačka od Dubrovnika je, primjerice, udaljena oko pet kilometara.
Siromašne županije
Takva su mjesta gotovo jedina u 10 godina kojima je bitno narastao broj stanovnika, a i svake se godine rađa bitno više djece nego što ljudi umire. U Viškovu pokraj Rijeke broj stanovnika se od 2001. do 2011. gotovo udvostručio (narastao je sa 8907 na 14.445), a stanovnik tog mjesta prosječno je četiri godine mlađi od prosjeka države.
Na razini županija samo je njih pet (Međimurska, Krapinsko-zagorska, Bjelovarsko-bilogorska, Osječko-baranjska i Brodsko-posavska) ostvarilo rast primanja radnika.
Tri su stagnirale, odnosno imale su rast manji od 1 posto. To su Karlovačka, Vukovarsko-srijemska i Sisačko-moslavačka županija.
Sve su ostale županije imale pad kupovne moći, a rekorder je Požeško-slavonska županija s padom većim od 10 posto.
U 282 grada i općine kupovna je moć pala više od državnog prosjeka, dok je u njih 34 pala manje od državnog prosjeka.
Kupovna moć rasla je u 193 grada i općine.
Pogleda li se pak ljestvica općina koje su u 10 godina ostvarile najveći rast primanja od rada poredak je sasvim drugačiji.
Ta ljestvica pokazuje da su oni koji su 2002. imali jako malo ostvarili najveći rast do 2012. , ali su i dalje, po konkretnom iznosu novca, plasirani bliže dnu ljestvice. Izuzetak su Stubičke Toplice, općina s najvećim rastom, koja je i po konkretnim iznosima među 10 posto najboljih općina.
