Otkako je 13. ožujka 2013. izabran za papu, Franjo osvaja spontanošću i toplinom, ali stječe i ozbiljne protivnike u Crkvi te pojedini prelati već “gledaju na sat” brojeći mu godine, ocjenjuje ugledni vatikanist Marco Politi, autor knjige “Franjo među vukovima”.
Očita suprotnost suzdržanom prethodniku Benediktu XVI., prvi papa s južne polutke oduševljava spontanim potezima kao što su molitva na zidu kojim su Izraelci opasali palestinska područja i srdačno grljenje teško bolesnih i invalida.
Istodobno, Franjo i zbunjuje neobičnim izjavama poput one “tko uvrijedi moju majku može očekivati udarac” ili ocjenom da se katolici ne bi trebali množiti poput zečeva.
Otkako je izabran za Petrova nasljednika, Franjo je krenuo u borbu na dva bojišta: radeći na reformi kurije i na prilagodbi Crkve izazovima moderne obitelji.
Na obje fronte otpori su jaki, a novost je što su se intrige smanjile, a nesuglasice postale javne, rekao je Politi u intervju za agenciju France presse.
Slavljen u svijetu, ali ne i kod kuće
U Vatikanu traje “otvoreni sukob” zbog Franjine želje da reformira kuriju, disfunkcionalnu i tromu papinsku birokraciju premreženu intrigama, rekao je Politi.
Kad je riječ o reformi kurije, a to znači modernizacija, spajanje službi i transparentnost, načelno, svi su za to, ali mentalitete je teško mijenjati. Zbog toga pojedini prelati “gledaju na sat” čekajući kraj pontifikata i misle “strpjet ćemo se četiri, pet godina i to će završiti”, kaže Politi.
Ocjenjuje se da Franjo odugovlači zato što mu intuicija govori da treba dobiti potporu kardinala iz cijelog svijeta, koji su ga između ostaloga zato i izabrali, dok bi netko drugi na njegovom mjestu vjerojatno osnovao povjerenstvo koje bi radilo u tišini tri do četiri godine i zatim donijelo zaključke, kaže Politi.
Franjo je zahtjevan, no on puno polaže u snagu uvjeravanja, u obraćenje. U tome je nalik Benediktu XVI. koji je želio uvjeriti, navesti ljude i strukture da se mijenjaju, samo što sada, za razliku od Benediktova pontifikata, vlada velika sloboda diskusije.
Situacija je došla do točke kada neki vatikanski insajderi i crkveni eksperti kažu da je Franjo suočen s frustrirajućim paradoksom: papa slavljen zbog revolucioniziranja pristupa Crkve svijetu, troši dragocjeno vrijeme i ugled kod kuće pokušavajući reorganizirati vatikanske urede.
Druga Franjina bojišnica mnogo je opasnija, a da je Crkva podijeljena jasno se pokazalo pri glasanju na sinodi o obitelji u listopadu 2014.
U stajalištu prema razvedenima, prema osobama istospolne orijentacije, Franjo je uveo drugi pristup “inzistirajući na tome da Crkva ne osuđuje na vječnost”.
“Po mojem mišljenju jasno je da je Franjo sklon tomu da se razvedenima i ponovno vjenčanim osobama omogući pravo na pričest i on je sklon pokazati solidarnost s istospolnim parovima. Nije slučajnost da je u Vatikanu primio transrodnu osobu, učinio je to kako bi pokazao da Crkva treba prihvatiti osobe takve kakve jesu”, kaže Politi.
Međutim, mnogi Franjini pristaše pesimistični su u pogledu ishoda druge sinode zakazane za listopad 2015., jer ne vjeruju da će se steći potrebna dvotrećinska većina za reformu crkvenih stajališta o braku.
Vrijeme nije na njegovoj strani
Dio klera vrlo je privržen dogmatskoj viziji Crkve. Napose su takvi naraštaji svećenika formiranih zadnjih trideset godina koji na kritike odgovaraju velikom inercijom ili pasivnošću.
Kada papa, primjerice, zatraži pastoralnu promjenu prema seksualnom moralu, čuju se otpori, ali i grobni muk.
Kada papa pozove svećenstvo na skromniji način života porukom “čovječanstvo se ne može promatrati iz bjelokosne kule”, već “treba udisati miris naroda i ulice”, biskupi ne izlaze iz svojih raskošnih palača, zaključuje Politi.
Ukratko, u dvije godine Franjo je pokazao da je papa kojega nije moguće kategorizirati.
Nisam socijaldemokrat, poručio je novinarima. On zagovara istinski dijalog s drugim kulturama, ali apsolutnu pokornost Crkvi.
Franjo upravlja Crkvom autoritarno, sam, bez dvorjana, uzdajući se u izravan dodir s narodom. Srdačan s običnim pukom, katkad podrugljiv prema kleru, izlaže se opasnosti da ga proglase demagogom.
Franjo ne prestaje raditi od jutra do večeri i čini se katkad da improvizira u kreativnu neredu. Konačno, papa Franjo i sam je u utrci s vremenom. Nastojeći Crkvu približiti narodu dobro zna da mu u njegovoj dobi vrijeme nije saveznik.