Gradonačelniče Kalmeta pomognite ostvarivanju prava na rad osoba s invaliditetom unutar Gradske knjižnice Zadar kojoj ste osnivač!

Od današnjeg društva, obogaćenog svim blagodatima civilizacije i informacije normalan čovjek bi očekivao stalni razvoj i dogradnju koji bi stremili razvoju empatije i moralnih vrednota, ali često se čini da društvo zapravo erodira u negativnom smislu, riječi su samo jedne od majki djece invalida, odnosno osoba s posebnim potrebama.

Svjesni smo kako unatoč svim vrstama napretka onaj dio empatije prema slabijima, nemoćnima odnosno jednostavno drugačijima u velikom dijelu našeg društva još ne postoji. Invalidne osobe, odnosno osobe s posebnim potrebama i dalje se tretiraju kao građani drugog reda koji nemaju jednaka prava i šanse kao oni koji su imali sreću roditi se ili ostati zdravima.

Teško je i zamisliti s kakvim se sve poteškoćama, odnosno bolje reći ponižavanjima, omalovažavanjima, izrugivanjima i uskraćivanjima prava tijekom života svog “drugačijeg” djeteta susreću njegovi roditelji, ali i sama invalidna osoba. S druge strane, ukoliko se usudi ukazati na nepravdu, ili ne daj Bože, izboriti se za svoje zakonom osigurano pravo, onda je invalidna osoba ili žrtva ambicioznih roditelja koji se ne mire s ograničenjima svog djeteta ili vjerojatno glumi invaliditet kada se ima snage boriti s ograničenim umovima koji su na žalost još uvijek najčešće na najvišim i najodgovornijim položajima.

O Zadraninu Antoniu Milanoviću (28) pisano je još 2007. godine u Zadarskom listu, nakon čega su njegovu priču prenijeli svi bitniji hrvatski mediji od NOVE TV, Slobodne Dalmacije, itd. Naime, potez Sveučilišta u Zadru koje je tada odbilo upisati mladića oboljelog od cerebralne paralize na studij psihologije u najmanju je ruku bio sramotan. Tada je,  nakon “borbe s  vjetrenjačama” u dogovoru s majkom upisao knjižničarstvo koje je završio gotovo u roku, 19.  rujna 2011. godine. No, ni tu nisu stali njegovi problemi u borbi za empatiju naspram invalidnih osoba. Zahvaljujući upornosti Antonia i njegove majke Sveučilište je nakon objavljivanja ove priče osiguralo parkirna mjesta za osobe s invaliditetom, zaposlilo jednu invalidnu osobu te je dio njihovih djelatnika nadležno Ministarstvo, nakon urgiranja Milanovićevih, obvezalo na tečaj kako se ophoditi s osobama s poteškoćama u razvoju, što je dotičnima jako smetalo.

Odmah  po završetku studija  knjižničarstva potražio  je posao u Gradskoj knjižnici Zadar te započeo s volontiranjem u Područnom ogranku Ploča gdje je odradio organizaciju Zadar čita te sudjelovao u organizaciji radionice Američki kutak, ali i brojne radionice lektire s djecom od prvog do četvrtog razreda Osnovne škole Krune Krstića Podružnice Ploče.

Gradska knjižnica Zadar s Antoniom je potpisala Ugovor o volontiranju na poslovima Pomoćnik pri evidentiranju posudbe knjižnične građe i realizaciji kreativnih radionica za djecu u Ogranku Ploča sredinom 2012. godine. Prema Antonijevim riječima u Knjižnici je volontirao gotovo dvije godine, sve do siječnja 2014. i to bez kune naknade za odrađeni posao. Tada je bio prisiljen odustati jer ga je čekalo nekoliko operacija nakon čega je slijedio fizički oporavak. Tako, iako mu je  za vrijeme volontiranja obećavano, nakon oporavka za Antonija nije bilo mjesta u Gradskoj knjižnici, navodno zbog nedostatka financijskih sredstava, iako prema našim neslužbenim informacijama ona je  gotovo pa jedina ustanova koja posluje u plusu. Osim toga, nismo upoznati niti sa činjenicom da je Gradska knjižnica,  do 1.1. 2015. godine raspisala iti jedan javni natječaj za zapošljavanje osoba s invaliditetom što je prema zakonima RH bila dužna te su na takav način kako Antoniju tako i bilo kojoj drugoj osobi s invaliditetom, a koja bi zadovoljavala kriterije natječaja, uskratili temeljno ljudsko  pravo na rad.

Antonio: “I ja imam pravo na rad!”

Antonio Milanović spletom nesretnih okolnosti od rođenja boluje od cerebralne paralize poradi koje ima tjelesno oštećenje 1. stupnja od 100 posto i to tako da su mu oslabljene motoričke sposobnosti, odnosno smanjena mu je funkcija organa za kretanje te organa vida, ali o mentalnoj retardiranosti nema govora.

– I ja imam pravo na rad, doduše na skraćeno, četverosatno radno vrijeme i povremenu pomoć asistenta, kao i svi ostali. Nisam ja kriv što sam ovakav i što bez mamine pomoći i pomoći prijatelja ne mogu puno toga. S druge strane, uz sve svoje probleme, najviše te s ravnotežom, poteškoćama pisanja i s jako lošim vidom uspio sam gotovo u roku završiti knjižničarstvo. Zašto? Ne želim ja imati diplomu da mi visi na zidu, želim kao i svi ostali raditi i doprinijeti svojim trudom i radom zajednici, a ujedno pokazati ostalim osobama s invaliditetom kako s voljom i upornošću i snagom duha mogu postići puno toga u životu. Kao i svi mladi i ja se želim osamostaliti od roditelja. Dakako, svjestan sam da to nikada u potpunosti neće biti moguće, ali želim doprinijeti zajedničkom kućanstvu svojim radom i ne želim kukati nad svojom sudbinom jer ja za razliku od tih sitnih duša smatram kako nemam razloga kukati, no oni to dakako ne razumiju. Upravo zahvaljujući mojim roditeljima, posebno majci ja sam napredovao i danas sam to što jesam. Naučili su me da je život borba, a u inat svima koji su me maltretirali, ponižavali i od osnovne škole govorili kako ja nikada neću završiti školu ponosno mogu reći da sam završio i osnovnu školu i gimnaziju i fakultet usprkos njihovim podmetanjima, ističe Antonio koji je vidljivo je postigao svojom upornošću više nego veliki dio njegovih potpuno zdravih kolega.

S obzirom kako naše pisanje nije niti najmanje pomoglo da čelni ljudi Gradske knjižnice Zadar, odnosno Grada Zadra kao njezina osnivača, sagledaju Antonijev problem,  ali i problem drugih osoba s invaliditetom na području grada Zadra pomoć smo potražili kod gradskog vijećnika  Akcije mladih, Marka Pupića Bakrača koji se umjesto nas, u kolovozu 2014. godine (kojima je u trenutku pisanja teksta ravnatelj Pehar telefonski bio nedostupan op.a) svojim upitom o ovoj problematici obratio još aktualnom ravnatelju Knjižnice.

– Gradska knjižnica Zadar dužna je poštovati sve zakonske i podzakonske propise koji se odnose na poslovanje javne ustanove općenito, kao posebne zakonske i podzakonske propise kojima je regulirana knjižnična djelatnost. Stoga je Knjižnica dužna poštovati i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom te Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom koje ste naveli u pismenom upitu, zaprimljenom dana 20.8. 2014. godine te je dužna svoje poslovanje uskladiti s njihovim odredbama do 1.1. 2015. godine. Poštujući vašu brigu za primjerenu skrb društva o osobama s invaliditetom, mišljenja sam da ona ne smije biti selektivno usmjerena na konkretnu osobu koja bi u tom slučaju bila protežirana,  već da se ta prava trebaju ostvarivati putem javnih natječaja. Složit ćete se da bi raspisivanje javnog natječaja za unaprijed poznatog kandidata bilo u sukobu sa svim pozitivnim propisima i značilo  temeljno kršenje ljudskih prava ostalim potencijalnim kandidatima, kazao je u pisanom dopisu gradskom vijećniku Akcije mladih, Marku Pupić Bakraču, još uvijek aktualni ravnatelj Gradske knjižnice Zadar, Ivan Pehar.

No, čini se kako je ravnatelj Pehar još  jedanput sam sebi skočio u usta.  Naime, upravo prema novom Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (na kojeg se Pehar pozivao op.a) sve institucije, odnosno pravne osobe dužne su na svakih 20 radnika zaposliti na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, barem jednu osobu s invaliditetom. Na 49 zaposlenika (evidencija sa službenih stranica Gradske knjižnice Zadar za 2014. godinu) u Gradskoj knjižnici bi ih trebalo biti barem dvoje, no taj zakonski dio, još uvijek aktualni ravnatelj Ivan Pehar, već gotovo šest mjeseci zanemaruje. U Knjižnici nije zaposlena niti jedna osoba s invaliditetom.

Kakve sankcije sljeduju ustanovu koja do 1.1. 2015. godine nije ispoštovala prije navedeni Zakon i Pravilnik,  a Gradska knjižnica prema posljednjim informacijama, nije, donosimo u prilogu direktno sa Facebook stranice Vlade RH.

Gradovi koji nisu ispunili obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom do 1. siječnja 2015. godine postaju obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade. Novčana naknada određena je u visini 30% od iznosa minimalne plaće mjesečno za svaku osobu s invaliditetom koju su gradovi bili dužni zaposliti, a nisu je zaposlili. A Grad je kako smo upućeni osnivač Gradske knjižnice Zadar.

U međuvremenu, ravnatelj Pehar imao je bolje rješenje za Antonija, ideju da posao potraži u nekoj od drugih knjižnica.

– Iz upita je razvidno da ste upoznati s vrstom i težinom invaliditeta gospodina Milanovića, što na žalost predstavlja ograničavajući element za samostalno obavljanje postojećih stručnih poslova u Gradskoj knjižnici Zadar, a kao gradskom vijećniku zasigurno vam je poznato da je za otvaranje  novog radnog mjesta potrebna suglasnost osnivača. Tijekom aktivne komunikacije koju je uprava Knjižnice vodila s gospodinom Milanovićem prilikom započinjanja njegovog volonterskog angažmana, izražen je benevolentan stav da bi – s obzirom na njegov tip invaliditeta – gospodinu Milanoviću bio pogodniji stručni rad u nekom drugom tipu knjižnica (znanstvena, sveučilišna, specijalna), nego što  je narodna, a što je po tipu i Gradska knjižnica, jer bi mu mirnije okruženje i manja frekvencija korisnika osigurali kvalitetniji razvoj i ostvarenje njegovih stručnih potencijala, s  čime se gospodin Milanović načelno i složio. Nakon višemjesečnog volontiranja, gospodin Milanović je zbog zdravstvenih komplikacija sam odustao od daljnjeg volonterskog rada, a na natječaje za zapošljavanje u Gradskoj knjižnici nije se prijavljivao, kazao je  u pisanom dopisu gradskom vijećniku Akcije mladih, Marku Pupić Bakraču, još uvijek aktualni ravnatelj Gradske knjižnice Zadar, Ivan Pehar.

Iako je za otvaranje novog radnog mjesta, kako kaže Pehar, potrebna suglasnost osnivača, odnosno Grada Zadra, osnivač nas je u odgovoru na naš upit opet “prešaltao” na Gradsku knjižnicu  i Pehara. S obzirom  da  su nas “izvozali kao majmune”, jasno se nameće  zaključak što tek čine s osobama s invaliditetom koje se s predrasudama, podmetanjima te uskraćivanjima prava bore cijeli svoj život. No, bitno je ne odustati, a Antonio zbog sebe, ali i drugih osoba s invaliditetom, kako kazuje, ne misli i neće  odustati od borbe za svoja prava koja mu propisuju zakoni Republike Hrvatske.

– Nitko nije sretniji  od mene što taj gospodin konačno  odlazi sa svoje funkcije. Nisam imao lijepih iskustava s njim, ali ne bih sada više  o  tome. Svih ovih godina ja govorim istinu ma  kako ona ružno zvučala, i u svakom trenutku sam spreman stati iza izgovorenih riječi bez straha od  posljedica. Vjerujem, a i čujem kako je potencijalna ravnateljica Gradske knjižnice, Doroteja Kamber Kontić, jako dobra i sposobna osoba, koja je dugo bila Peharova desna ruka,  te vrlo često upravo ona zaslužna za  neka postignuća koja je  taj gospodin zapravo pripisivao sebi. Vjerujem da će njezinim izborom Knjižnica nastaviti ići u dobrom smjeru, pogotovo jer čujem da je u svom planu rada iskazala senzibilitet za osobe s invaliditetom te najavila njihovo zapošljavanje unutar ustanove. Tako da ja zaista polažem svoje posljednje nade upravo na nju. Meni je jasno kako se za zaposlenje treba raspisati javni natječaj, ali neka  ga raspišu i ja ću se javiti na njega ravnopravno s drugim kandidatima iako sumnjam da ih ima sa završenim studijem knjižničarstva. Spreman sam učiniti sve što je u mojoj moći  da mi se konačno pruži pravo na rad. Samo želim da se poštuju zakoni i moje zdravstveno stanje. Vjerujem da je gospođa Kamber Kontić osoba koja će mi konačno omogućiti  da konačno barem jednim dijelom budem samostalan te da si mogu koliko toliko osigurati egzistenciju neovisno o  mojim roditeljima. Iskreno se nadam da ćemo  imati dobar kontakt, jer najbitnije je da prvenstveno bude čovjek, a onda ravnateljica.  Nadam se da će se problematika osoba s invaliditetom unutar Gradske knjižnice Zadar početi rješavati, kako za mene tako i za ostale slične osobe koje se bore kao ja i još uvijek nakon svega od toga nisu odustale, istaknuo je Antonio.

Do imenovanja nove ravnateljice Gradske knjižnice Zadar čini se da mu preostaje jedino još “hodanje” od vrata do vrata i kucanje na ista kako bi pismeno i usmeno zatražio raspisivanje natječaja u svim ustanovama za koje nakon završenog studija knjižničarstva zadovoljava uvjete. No, nadamo se da će umjesto toga gradonačelnik Kalmeta, koji je do sada uvijek imao razumijevanja za osobe s invaliditetom, te vjerojatno novoizabrana ravnateljica Gradske knjižnice Zadar, Doroteja Kamber Kontić konačno stati na kraj ovoj agoniji kroz koju Antonio i njegova obitelj godinama prolaze zahvaljujući nerazumijevanju prvenstveno onih kojima bi u opisu posla trebalo stajati “osposobljeni za komunikaciju i ponašanje s osobama s invaliditetom.”