Još i danas vještice su simboli zla i čarolija. Vjeruje se da su njihova djela potaknuta zlom, a moći dobivene potpisivanjem ugovora s đavlom. Takva uvjerenja uvelike se zasnivaju na vjerovanjima koja je Crkva izgradila o vješticama još u vrijeme srednjeg vijeka, u doba najvećih progona vještica i heretika. S obzirom koliko dugo su ti progoni trajali i koliko užasa su donijeli, nije ni čudo što se takvo mišljenje o vješticama još uvijek zadržalo u glavama ljudi. Prisjetimo se uobičajene slike kojom se ocrtava osobu koja je pod sumnjom da je vještica. Vjerovalo se da su od đavla dobile moći kojima su uzrokovale bolesti ili njihov prijenos s osobe na osobu, uzrokovale oluje, pretjerane kiše ili suše, impotenciju u muškaraca ili sterilnost kod žena, podbačaj uroda usjeva, kvarenje mlijeka, donosile su uroke i smrt svojim “urokljivim očima”. Mogle su se učiniti nevidljivima i letjeti (obično na metlama), te se pretvarati u životinje poput mačaka, vukova, itd. Dakle, ovdje govorimo o jednom vrlo opakom i opasnom stvorenju.
U našim krajevima vještice i vješci nazivaju se štrigama i štrigunima
Štriga ili štrigun je osoba koja ima natprirodnu moć da čini zlo čovjeku i životinjama, najčešće domaćim. Čovjek se pod utjecajem štrige najčešće razboli, dogodi mu se neka nesreća, umre, stoci nestane mlijeko… Štriga zlo čini očima, nekim postupcima imitativne magije od kojeg čovjek obično postane šepav. Iako čini zlo, štriga ne treba po naravi biti zla žena, nego osoba koja u sebi ima neku natprirodnu moć neovisnu o njezinoj osobnosti. Štriga je prisutnija od štriguna, a postoji i razlika u njihovu djelovanju s obzirom na različitost spola. U Luci na Dugom otoku, primjerice, pričalo se kako su štrige dolazile brodom iz Italije. Blizu Luke brod bi se pretvorio u ljusku jajeta, a vesla u ptičje perje, a zabilježene su i predaje kako se štrige voze u ljusci jajeta.
U zadarskom arhipelagu štrige su “živjele” na svim otocima, a u zaleđu Zadra “suživot” sa štrigama sveprisutan je do danas, osobito na području Bukovice i Vrčeva u Ravnim kotarima.
U strahu od štriga, žene su nastojale ukućane, a posebno djecu, koja su bila na udaru štriga, zaštititi na različite načine. Noću bi muške hlače, jer ih se vještica bojala, objesile na kvaku s unutarnje strane. Vjerovalo se da se vještica noću pretvara u leptira i kroz ključanicu ulazi u kuće. Osim toga, djeca su uvijek morala u džepu nositi češnjak, ponegdje su ih odijevali u fratarsku odjeću da ih štiti od uroka.
Utjecaju zla posebno su bile izložene djevojke pred udaju. U zadarskom zaleđu djevojke su na kapu ili maramu stavljale paunovo perje da ih štiti od zlih pogleda, a trudnice su za pojasom nosile kruh. Sve situacije u kojima se mijenjao status, brak, rođenje, smrt, bilo je izloženo nadnaravnim utjecajima. U Bukovici su udane žene nosile pojas ukrašen kauri pužićima, koji su imali oblik ženskog spolnog organa, da ih štiti od neplodnosti.
Priče o vješticama iz kontinentalne Hrvatske
Slovenski putopisac Valvasor navodi zapis o jednom od žešćih progona u zagrebačkoj okolici, do kojega je 1685. došlo zbog velike suše i nerodice. Ljudi su doslovce podivljali od gladi i siromaštva te pokrenuli histeriju lova na vještice, koje su, naravno, bile krive za tu elementarnu nepogodu. Nasumce linčovane ili spaljene, stradalo je 14 žena, zajedno s mlinarom koji je navodno sjedio na jajima čekajući da se pilići izlegu. Četiri godine poslije (1689) uslijedio je još jedan seljački linč u Križevcima, koji je završio spaljivanjem pet žena.
U godinama 1740. i 1741. i trinaest je Križevčanki osuđeno. Od toga ih je jedanaest spaljeno. Posebnost tih slučajeva je ta što su dvije od njih imale maloljetne kćeri, od pet i sedam godina – njima su razrezane žile jer su smatrane vješticama poput svojih majki.
U sljedećim godinama opet ima dosta slučajeva na Gradecu i Kaptolu, a jedan od zanimljivijih je onaj protiv Bare Cindekovice iz 1743, koji je dobar primjer za optužbu zbog poslovne konkurencije. Bara je, naime, bila optužena da čarolijom postiže veći prodajni uspjeh od svoje konkurencije. Ipak, konačna sudbina ostala joj je nezabilježena te se pretpostavlja da je mogla biti i oslobođena. Njezin slučaj iskoristila je u svojoj prozi i slavna Marija Jurić Zagorka.
Takva je situacija s progonima potrajala sve do sredine 18. stoljeća i do vladavine carice Marije Terezije. Često se susreće mišljenje kako je ona dokinula progone. Nije – dapače, osobno je vjerovala u magiju i čarobnjaštvo! Ipak, u presedanskom slučaju Magdalene Logomer zvane Herucina iz Križevaca tu je ženu 1758. oslobodila optužbi zapovjedivši da ju dopreme u Beč pred njezin liječnički konzilij, koji se, dakako, uvjerio da nije vještica i da se ne pretvara u muhu kao što je bila optužena. Nadalje je zapovjedila da se svaka daljnja optužba mora provesti pred njezinim carskim sudom. To je bilo dovoljno da hrvatski sudovi odustanu od progona jer bi trošili vrijeme i novac na komunikaciju i transport do Beča, pri čemu bi optužene vrlo vjerojatno naposljetku bile oslobođene.
