Sveti Gral, fenomen u zapadnjačkoj kulturi za kojim se traga još od križarskih ratova, tema je mnogih legendi, priča i fantazija. To je čaša koju je Isus Krist koristio na posljednjoj večeri sa svojim apostolima, to je čaša u kojoj je uhvaćena Isusova krv kada je proboden na križu, to je tajanstveno blago koje su vitezi Templari donijeli iz Palestine, to je… To je relikvija, tajanstveni sveti predmet o kojem ne znamo ništa sa sigurnošću, već možemo samo nagađati o čemu se točno radi. Prvi put se pojavljuje u legendi o kralju Arthuru početkom 12. stoljeća u djelu Chretien de Troyesa ’’Persival, priča o Gralu’’ kao jedan od zadataka koje je Arthur dao svojim vitezovima okruglog stola.
Etimološko značenje riječi Gral, ili Graal, ne postoji jer takva se riječ ne pojavljuje ni u jednom europskom jeziku kao riječ sama za sebe. Oblik pisanja samog pojma, Sain Graal, doveo je u nedoumicu mnoge stručnjake koji su se time bavili, pa su krenuli u kombinatoriku kako bi pronašli korijen riječi. Tako su drugu verziju naziva San Graal, spojili u jednu, Sangraal, razdvojili je ponovo i dobili Sang Raal (u srednjovjekovnoj Španjolskoj bi to nedvosmisleno značilo Kraljeva krv). Ova kovanica predstavlja osobu kraljevskog podrijetla, i mnogi su našli da odgovara opisu jer po njima Isus i je bio potomak Davida, izraelskog kralja. Ako je to točno, tada bi se pojam Gral odnosio na njegove potomke, što objašnjava zašto crkva nije prihvatila širenje legende o Gralu. Isus nije bio oženjen i nije imao potomke. Crkva uvijek odlučno demantira ono što joj ne odgovara, tako da ovo malo zbunjuje.
Povjesničari koji su se bavili Gralom podijelili su se u tri struje. Prvi su govorili da je Gral pehar koji je koristio Isus na posljednjoj večeri i u kojem je sakupljena njegova krv. Taj pehar i koplje kojim je proboden Isus je u Britaniju donio Josip iz Artimaeje čovjek koji je svoj već pripremljen grob ustupio Isusu nakon njegovog razapinjanja i koji je zaslužan za širenje kršćanstva u Britaniji. Drugi su govorili da je legenda o Gralu samo skup keltskih legendi koje su iskorištene od strane kršćana u svrhu širenja religije. Kelti su lakše prihvaćali svoje nasljeđe od tuđeg. Treći su govorili da priče o Gralu skrivaju tajno okultno nasljeđe koje se prenosi stoljećima zaslugom tajnog društva iz tog vremena. Iskreno, prva verzija je najprihvatljivija običnom čovjeku, ali i ona, kao i ostale dvije, ima više dokaza da se opovrgne nego potvrdi.
Najintrigantnije u cijeloj toj priči je da legenda o Gralu nigdje ne spominje Crkvu, kao najvećeg ”zaštitnika” religije. Na stranu to što Crkva o Gralu nema službeni stav. Tako je Gral postao jedina kršćanska relikvija koja nije pod zaštitom Crkve nego grupe nezavisnih čuvara koji svoje pravo i autoritet zasnivaju na Josipovom pravu, dakle direktno od Isusa. To se slaže s pojavom heretičkih pokreta širom zapadnog kršćanstva između 11. i 13. stoljeća. Sad je vrijeme da se u cijelu priču upletu Templari, viteški red koji je bio poznat po poprilično neuobičajenom tumačenju religije, i izuzetno jakom financijskom i političkom utjecaju u to vrijeme. Kao mnogi viteški redovi tog doba, a i vjerske sekte, Templari su imali svoje vjerske ceremonije o kojima se malo zna. Crkva ih je udruženim snagama katoličkih vladara rasformirala nakon dugih krvavih borbi, ali ih nije zatrla. Postoji priča da je malobrojna grupa vitezova pobjegla u Škotsku sa svojim blagom koje su čuvali. Malo je vjerovatno da bi 5-6 ljudi odnijelo svo blago Templara, pa se postavlja pitanje, je li Gral bio ono što je ovaj viteški red čuvao po cijenu svoje smrti? Tu je zatim i priča o Katarima, u Francuskoj, heretičkom pokretu koji se širio u 11. stoljeću. I tu se provlači priča o bogatstvu heretika koji su ovi iznijeli prilikom bijega iz svog posljednjeg uporišta u Monseguru.
Sve u svemu, Gral nikad nije bio dostupan pogledu širokih masa, a trag mu se gubi oko 14. stoljeća. Od tada, to je samo priča koja budi maštu avanturista, povjesničara i znanstvenika (ne i Crkve), da pronađu tu relikviju koja može dati vječni život onom koji ga koristi. Potraga za Svetim Gralom se nastavlja, a hoće li biti pronađen, i kada, to samo Bog zna.
