Kada matematički točno stanete na pola Ličke magistrale od Gračaca do Knina, s lijeve strane će vam dah oduzeti duboki kanjon Zrmanje, a desno brda razasuta po kršu koji je baš na tom mjestu Dalmatinska zagora prepustila Lici.
Strmi put od tucanika, koji na mjestima nije manji od stijena iz kojih je nastao, vijuga makijom pet kilometara, a poslije se do napuštenih imanja dolazi stazama. Selo u koje godinama nije došao nijedan gost ima dva službena imena: Rujišta i Kom, ali mještani ne koriste nijedno, podijelili su ga u zaseoke, pa ih nazvali svakako, većinu po ljudima koji su tamo živjeli, Rakićima, Grbićima, Brkićima, Bakulama, piše Jutarnji list.
Selo ruševina
Nekad je ovdje života bilo u stotinu kuća, a danas je toliko ruševina, ne može se više razaznati što je prije ubilo te šuplje i naherene kamene nastambe, nečije granate ili vrijeme. Nasumično gađate puteljke jer nema putokaza, a navigacija samo odmaže jer ni sama ne zna koji put je pravi, kad su svi isti. Tišina je ovdje zlokobna, poželite se vratiti natrag, ali nemate se gdje okrenuti, pa vozite do kraja. Razmišlja čovjek o onih sedam kuća u kojima nekoga ima: nije li im bila dovoljna nevolja koja ih je ovdje ostavila, nego još i to? Ne, ne mislimo na vukove ni poskoke, koje nije ugodno vidjeti ni ovako, na papiru, već na – bikove.
Kapija na ulazu u dvorište kaže nam da smo stigli, a nervozni mješanci Vule i Garo da preko nje nećemo bez gazde Đure Jarića, koji srećom, dolazi ususret. Psi su polako prestali lajati, pa smo Đuri rekli što smo došli. Čim je čula, njegova Ljubica povika s ganka: “Pijete li slađu il’ gorču?”, nadajući se jadna da mi možemo riješiti njihov problem, kada to već ne mogu inspekcija, policija ni sud.
– Ima ih sigurno nekoliko stotina, u brdima su, ali se svako malo spuste u selo, ljeti zbog vode, zimi zbog hrane. Dolaze u skupinama, nekad ih je pet, a nekada deset. Kad idu za kravom, zna ih biti i 30. Ulaze nam u dvorišta i vrtove, pojedu sve što nađu, razvaljuju stogove sijena, kidaju ograde. Prevrnuli su mi košnice s pčelama, a jedan mi je ušao u konobu i razvalio sve što je tamo našao, a bilo je vina i piva. Vjerujete da ih se bojim, a kako i ne bi, takvo krdo odnese te kao poplava, priča nam Đuro.
Najteža godina
Ova nevjerojatna priča seže u 1995. godinu u dane neposredno nakon vojne akcije “Oluja”. Iz ovih zaseoka put Srbije su otišli gotovo svi stanovnici ovih zaseoka, ostavljajući za sobom imanja i stoku, koju su pustili iz staja da ne ugine od gladi. Njihova susjeda Mira Brkić ostala je jedina na svojem imanju i većinu te stoke prisvojila, iako nije imala nikakvih uvjeta za držanje. Danas nema štalu, nema vodu, živi na rubu egzistencije, ali polaže pravo na sva ta goveda koja su se u međuvremenu razmnožila.
– Stoput sam je molila neka to nekako riješi, samo želim imati svoj mir na svojoj zemlji, ništa više. Oni bi samo odmahivala rukom i govorila da ne čine nikakvu štetu. A pogledajte samo dolje što su napravili od bunara koji je gradila još Marija Terezija, priča nam Ljubica mazeći maloga Garu koji joj je najbolja zaštita od krupnih životinja.
U ograđenoj kapiji petstotinjak metara dalje živi Slobodan Grbić. On također više ne zna na koji način zaštiti povrtnjak u kojem smo ga i zatekli.
– Bio ih je jučer u ovo vrijeme oko 150 komada tu u mojem polju, kao da su znali da dolazite, pa su prošli u brda. Palo je kiše, pa imaju gore dovoljno vode u škrapama, zato ih sada nema, kaže nam Slobodan.
Ipak, imali smo nekoliko bliskih susreta sa zalutalim govedima, uglavnom se radilo o kravama s nekoliko bikova oko njih. Jedna krava bila je čak propisno markirana, dok su bikovi izgledali prilično neprijateljski raspoloženi.
Seljani ne znaju ni sami koliko puta su zbog ovoga zvali policiju, možda i stotinu. Samo je mjesni veterinarski inspektor na teren izlazio 32 puta, pa pisao isto toliko prekršajnih prijava protiv Mire, ali nikad joj se nije dogodilo ništa više od opomene ili simbolične novčane kazne.
A onda je njihov susjed Stanko Ćuk gotovo izgubio glavu. Ušlo mu je krdo u dvorište i počelo razvaljivati. Više se nisu bojali ni petardi kojima ih je dotad tjerao, te su se namjerili na njega. Spasio je živu glavu bijegom. Njegovom sinu koji živi u dalekom Chicagu pukao je film te je iz daleke zemlje angažirao odvjetnike i tužio državu. Na Općinskom sudu u Gospiću dobili su nepravomoćne presude u svoju korist, Republika Hrvatska proglašena je krivom te Đuri, Ljubici i Stanku mora isplatiti po 10.000 kuna odštete i zbrinuti sve bikove lutalice. Gospićka sutkinja Slavka Nikšić zaključila je da stočarski inspektor Ivica Šupe ipak nije poduzeo raspoložive mjere da riješi problem, već je samo podnosio optužne prijedloge prekršajnom sudu protiv vlasnice, koji nisu dali nikakve rezultate.
– U situaciji kada zapravo cijelo mjesto trpi teror bikova i krava koji neovlašteno dolaze na tuđe posjede i čine im štetu na imanju, kada im je ograničena sloboda kretanja na vlastitim imanjima, te kada je riječ o takvom višegodišnjem stanju, neprihvatljivo je da stočarska inspekcija ne poduzima nikakve druge radnje osim podnošenja optužnih prijedloga protiv vlasnika životinja, a istovremeno je evidentno da samo ta poduzeta mjera nije učinkovita. Tužena, kao država, ima zadaću jamčiti pravnu i stvarnu sigurnost svim građanima, a u konkretnom slučaju riječ je o specifičnoj vrsti odgovornosti države kojom građani dobivaju zaštitu od rizika šteta što ih je uzrokovala država radom državnih tijela, odnosno u slučaju nepravilnog ili neučinkovitog rada državnih tijela, obrazložila je sutkinja pa zaključila da je evidentno da su nadležna tijela tužene svojim nečinjenjem, inertnošću, odnosno propuštanjem djelovanja dovela do nastanka štetnih događaja te do ograničavanja slobode i kretanja tužitelja, što je protivno Ustavu RH.
Podrška iz zaleđa
S obzirom na to da institucije dosad nisu adekvatno reagirale, mještani sumnjaju da Mira ima dobro zaleđe.
– Dolaze neki ljudi kamionom, ona neće reći tko su. Možda su šverceri, a možda i stvarni gazde, sumnjičavi su susjedi. Presuda ih veseli, ali ona će postati izvršna tek kada postane pravomoćna, a to kod nas zna potrajati mjesecima, pa i godinama. Dotad će s ovim sve opasnijim životinjama morati sami izlaziti na kraj.
