Marko je Zadar zamijenio Irskom: “Ovdje se različitosti ne ismijavaju, na poslu se napreduje i nema natjecanja u lažnim životnim vrijednostima!”
Marko Giro je 25-godišnjak iz Zadra koji je početkom listopada 2015. godine napustio svoj rodni Zadar i svoj “novi život” započeo u Galwayu, u Irskoj.
– Moja odluka da odem iz Hrvatske je bila želja za nečim novim. Želio sam negdje gdje mogu postići osobni rast i zaštitio sam se s hrvatskim mentalitetom, objašnjava nam Marko.
Irska je uređena država
Prvi dojmovi mu, iskren je, nisu bili baš najimpresivniji. Pada dosta kiše i nebo kao da je puno niže nego “kod nas”, objašnjava uz napomenu da to je teško objaniti nekomu tko nije bio u irskoj.
– Ono što me se ipak dojmilo je to što je Irska stvarno uređena država za razliku od Hrvatske. Ovdje ono što želiš možeš i ostvariti. Naravno, ništa nerealno, ali opet puno lakše i humanije nego u Hrvatskoj. Tu nema toliko presinga i stresa.
Za samo 10 dana pronašao je prvi posao kao radnik u tvornici na traci. Napredovanje je uslijedilo brzo.
– I dalje sam u istoj tvornici ali sam u kolovozu prošle godine dobio posao kao kontrolor kvalitete. Uz bolji posao firma je odmah počela ulagati u moje obrazovanje tako da često idem u Dublin na razne tečajeve koji se ovdje jako cijene i dosta su traženi. Sada radim taj posao koji je zahtjevan i odgovoran, ali moram priznati da sam prezadovoljan.
Kad netko radi i daje sve od sebe, objašnjava nam, može očekivati napredak – ako ne u istoj firmi, onda sigurno na nekom drugom mjestu. Najbitnije je da se ne dođe u Irsku s hrvatskim mentalitetom, savjetuje. Treba se prilagoditi novom načinu života i rada – jer sve što su nas učili je samoubojstvo!
Čega nema u Irskoj? Nesigurnosti, nestabilnosti, opterećenja kako i kuda sutra, uvijek nečeg negativnog, gubljenja vremena na small talk tipa što ima susjed, stalnog komentiranja drugih, natjecanja u lažnim životnim vrijednostima.
Mladi ljudi u Hrvatskoj idu iz depresije u depresiju, s biroa na biro, odrađuju sezonske poslove, a na poduzetnost ne mogu niti pomišljati i stalno se nadaju boljem sutra, malo sutra…
– Odmah se ismijavaju različitosti, a ovdje možeš biti svoj i živjeti. Pa makar bio homoseksualac pravoslavac s posvojenim tamnoputim djetetom iz Afrike, to ovdje nikoga ne zanima. I baš zato mislim da mi je Irska dobro i veliko iskustvo, ostao tu ili ne. Stav ne da se promjeni (jer ga kod kuće malo tko i ima) nego se on ovdje stvori. I ovdje se može biti jedna mlada (stara) pouzdana osoba s idejama koje drugi podržavaju, a ne ismijavaju. Jednostavno živiš život i kako napravis tako ce ti biti.
Život u Galwayu
Galway je grad veličina kao Zadar, ljudi su ljubazni i neopterećeni. Turistički i studentski grad. Svakih 30 minuta ima autobus za Dublin i za dva i pol 2 sata vožnje stiže se do glavnog grada. U samom Galwayu ima jako puno pubova, restorana, veliki call centar, dosta tvornica, a i cijenjenih medicinskih kompanija kao što je boston scientific…
– Ja sam u Irsku došao naslijepo. Od papira mi je trebala samo hrvatska osobna iskaznica i životopis koji sam nosio. Dalje ide sistemom – traži, čupaj i bori se za prvi posao, a kasnije si pametniji. I ovdje ima svega kad govorim o poslovima i šefovima, ali ne toliko koliko u Hrvatskoj. Nisu ni ovdje bajni šefovi. Sada radim s Ircima u uredu, a prije toga sam radio s Poljacima, Brazilcima i našima na proizvodnoj liniji.
Kad je počeo raditi bilo je 5 Hrvata u tvornici, a sada ih ima oko 30-tak. Firma ima oko 190 zaposlenih, sa šefom ima odličnu komunikaciju. Firma mu plaća i dodatno obrazovanje u Dublinu. dodatno u Dublin na školovanje sto plaća firma.
Smještaj može biti veliki problem
Na početku je živio s Talijanima i Rumunjima u stanu. To je bila soba s 2 kreveta.
– Mali stančić, a nas petero u stanu. Poslije tog sam živio s Ircima. I sada, zadnja dva mjeseca rentam stan s kolegom. Svima preporučujem da se prvo jave u hrvatske grupe na Facebooku i da tamo pokušaju pronaći nekakav smještaj.
Cijene se kreću od 800 eura za stan s dvije sobe, pa od 1.000 do 1.200 eura s 3 ili 4 sobe. Jako je teško pronaći smještaj i tu sreća igra glavnu ulogu.
O Ircima i Irskoj
Irci su jako pristupačni i ljubazni ali “mi” smo ovdje, kazuje Marko, uvijek stranci.
– Jedu svašta i hrana im je uglavnom bez okusa i bljutava, a piju skoro svaku večer. Ne žele raditi ispod 2.000 eura, osim ako nisu mlađi i na fakultetu. A nama je OK i minimalac ovdje (oko 330 eura neto tjedno). Kiša pada možda 20 posto više nego u Hrvatskoj i malo je više bljutavo nego kod nas. I temperatura je u prosjeku niža nego kod nas ali nije toliko loše koliko pričaju. I Irci odlaze. Baš sam u subotu bio na oproštajki svog prijatelja Irca koji ide u Kanadu. Drugi prijatelj odlazi u Ameriku. Neki, koji imaju sreće odlaze u Australiju, a neki u Dubaji ili čak u Kinu ako su visoko obrazovani.
Marko kući ide 3-4 puta godišnje i ne osjeća, barem za sada, preveliku nostalgiju za Hrvatskom. U Lijepu našu možda se vrati tek u mirovini.
