Pročitajte istinitu priču o tome kako je jedna američka obitelj 1984. godine usvajala dijete iz Benkovca

“Tko želi upoznati veliku sreću, neka živi u velikoj obitelji”.

Možda mladi bračni par Karmen i Mike James Hardy u dalekom Anacortesu, u američkoj državi Washington, nikada i nisu čuli za ovu izreku, piše Matica iz 1984. godine, a prenosi MojaHrvatska.

Pa ipak, živeći u braku, došli su do spoznaje da im je život bez djece prazan, a sreća pomućena.

Svakodnevica ovog mladog para tekla je mirno i tiho, Karmen je odlazila na posao u ured jednog cijenjenog pravnika, njezin suprug gradio je poslovnu karijeru radeći na terminalu budući da je Anacortes jedna od tri najveće svjetske prirodne luke za teretne brodove.

Za tu malu obiteljsku sreću, nedostajalo je samo jedno: djeca.

Nakon tri godine bračnog života, supružnici Hardy odlučiše: kad nemaju vlastite djece, usvojit će tuđu, upravo onu koju su iz bilo kojeg razloga napustili njihovi vlastiti roditelji.

I tako je želja mladog bračnog para u jednom dijelu svijeta, na dalekom Pacifiku, izmijenila živote dvoje mališana na – Jadranu. Jer Karmen i Mike James Hardy željeli su usvojiti kćerkicu i sina upravo iz – Dalmacije.

“Htjeli smo usvojiti djecu koja su najbliža stilu života Anacortesa. Željeli smo upravo takve mališane koji će dolaskom u našu obitelj, pronaći slično podneblje kao u vlastitoj domovini. A Anacortes, to je ona starinska Dalmacija poznata po mnogim običajima, načinu prehrane, govorom, pjesmom… I ja sam po majci Dalmatinka, Šeparović, s otoka Korčule, iz Blata, pa mi je sve što je dalmatinsko blisko… Eto, sad smo tu, moj suprug, mala Suzana i Oliver”, rekla je Karmen Hardy u intervjuu za Maticu 1984. godine.

U tu nesvakidašnju obiteljsku priču “umiješala je svoje prste” i poznata članica ansambla “Ruže dalmatinske” iz Seattlea, Binki Franulović Spahi.

“Putovi ljudske sudbine zaista se čudesno isprepliću. Eto, Karmen i ja smo sestrične. Slučaj je htio, kada sam se ja rodila u Italiji, na putu mojih roditelja u Ameriku, da je mojoj majci pomagala i bila pri ruci njena sestra, Karmenina mati; a kada je moja sestrična izrazila želju da usvoji djecu iz Dalmacije, ja sam odmah započela akciju i stalno bila uz nju da joj pomognem. Počela sam od našeg konzulata u San Franciscu i oni su me uputili na Maticu iseljenika Hrvatske u Zagrebu. A kada sam telefonom izrazila želju svoje sestrične i njenog supruga tajniku Jelinčiću, kamen mi je pao sa srca kako je on reagirao: ‘Binki, budi bez brige, sve ćemo srediti…’ I zaista, nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a sve je u redu”, istaknula je Binki Franulović Spahi.

Dobra volja i administracija učinili su svoje. Dvoje mališana dobili su nove roditelje. A kako su mladi supružnici iz Anacortesa doživjeli ovu životnu prekretnicu?

“Zasad osjećam samo veliku uzbuđenost. Ono pravo roditeljstvo doći će spontano, kasnije, samo po sebi”, otkrila je Karmen.

“Kada sam ugledao malog Olivera, inače zbrinutog u jednoj obitelji kraj Benkovca, ostao sam zaista oduševljen. Osvojilo me to živahno, zdravo i otvoreno dijete. Kad me je spazio, potrčao mi je ususret šireći ručice, uzviknuvši ‘tata’, vjerojatno iz neke iskonske želje da ima oca, da pripada obitelji. Odmah smo uspostavili kontakt, od tog prvog trenutka. Oliver je vrlo pametno dijete i mislim da ćemo lijepo razvijati naše zajedničke, obiteljske odnose. Suzana je još mala beba, od osam mjeseci, ona sada traži samo njegu i brigu. Inače, ovo je moj prvi susret s Europom. Oduševljen sam starinama, ljepotama prirode, ali ponajviše srdačnošću ljudi. Ovdje te svatko prima kao da si mu rođak”, priznao je Mike J. Hardy, koji je inače nizozemskog porijekla.

Poželjeli smo ovoj novoj obitelji mnogo sreće. M. Greblo, 1984.