Još do jučer glavna je mantra roditelja bila sigurnost djece pod svaku cijenu. Bilo je nezamislivo pustiti mališane na otvoreno bez pratnje i zaštite starijih, kao što su to činili naši djedovi i bake. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća roditelji su bili obasipani upozorenjima o skrivenim opasnostima na igralištima i mračnim grabežljivcima koji vrebaju iza ugla. Dakako, promet se u međuvremenu drastično povećao, društvo je postalo svjesnije opasnosti od pedofila i drugih manijaka, ali ipak… Djeca su trpana pod staklena zvona, ušuškivana u pamuk da ih se zaštiti od opasnosti vanjskoga svijeta. Među roditeljima se istaknuo poseban zaštitnički soj tzv. ‘ralica roditelja’, onih koji krče slobodan put svojoj djeci pod svaku cijenu, bilo da interveniraju kod školskog ravnatelja zbog loše ocjene, bilo da ga panično zaštite od ozljede. Kako se mijenjao trend pokazuje i primjer Velike Britanije gdje je 1971. godine 85 posto devetogodišnjih školaraca odlazilo u školu bez pratnje, 1990. samo 25 posto, a slično je i u našim velikim gradovima.
S američkih igrališta nestajali su vrtuljci zbog opasnosti od ranjavanja, uvodile su se gumene površine za tzv. zone pada, laboratorijski testirane grede od staklenog vlakna zamijenile su drvene. Igra je postajala sterilna, a igralište mali kontrolirani zatvor, gdje su klinci pod budnim okom mama ili tata ‘odrađivali’ igru, opisuje situaciju američka dizajnerica dječjih igrališta Meghan Talarowski. U strahu da ih ne optuže za nebrigu, odgovorni su u nekim britanskim školama branili sportska natjecanja zbog orošene trave na terenu.
Pobuna psihologa
No sada su se pobunili psiholozi. Nije riječ, kažu, o nostalgiji za starim odgojnim mjerama naših djedova i baka, kakvoj su skloni konzervativni gnjavatori, nego o upozorenju da zbog pretjerane zaštite od rizika djeca postaju ranjivija i nesposobna za život u stvarnom svijetu ispunjenom rizicima – društvenim, financijskim, fizičkim, emocionalnim. Pa kažu: razumni rizici bitni su za zdrav razvoj mališana.
‘Mala djeca instinktivno rade ono što je važno za razvoj mozga pa se vrte u krug, trče, skaču, no roditelji im to brane jer se boje da ne padnu’, godinama ponavlja Ranko Rajović, stručnjak za odgoj i obrazovanje, nekadašnji predsjednik Mensina svjetskog odbora za nadarenu djecu.
‘Bolje slomljena ruka nego slomljeni duh djeteta’
Sve više zemalja danas to uzima vrlo ozbiljno poput Velike Britanije, Kanade, Australije, Njemačke, Danske, Švedske, gdje jača ideja da se djecu mora izložiti ‘kontroliranom riziku’, prirodnom odrastanju u prirodnoj okolini pod geslom ‘bolje malo oderanog koljena i gacanja po blatu, nego odgajanje mekušca koji ne zna izaći sam na ulicu’. Ili kako je rekla britanska arhitektica za krajobraz Marjory Allen: ‘Bolje slomljena ruka nego slomljeni duh djeteta’, prenosi tportal.hr.