Puhovski u Zadru: “Hitler, Staljin i Tito nisu bili diktatori, njihova moć počivala je na ljubavi podanika”

Američka vojska izgubila je tisuće vojnika jer su vođe u rat krenule a da nisu shvatili da Sadam nije bio diktator. Kad ubijete diktatora, režim pada, ali ne i totalitarni režim. Vjerujte mi, plakali su svi za Titom, ako ni zbog čega drugog onda zbog masovne histerije, rekao je Puhovski.

“Aporije totalitarizma kao interpretacijskoga obrasca za suvremenu povijest” naslov je kroz kojeg je prof. dr. sc. Žarko Puhovski obuhvatio temu o kojoj je danas predavao profesorima i studentima Sveučilišta u Zadru, kao i zainteresiranoj javnosti, na Odjelu za povijest. Predavanje dr. Puhovskog, rekao je pročelnik Odjela dr. Ante Bralić, dolazi u vrijeme kada je pitanje totalitarnih režima aktualizirano zasjedanjem i odlukom Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Dr. Puhovski na početku je rekao kako će o temi govoriti uz tri ograde – kao sudionik političke scene, kao ljevičar i kao netko tko je dva desetljeća bio podanik jednog režima.

– To su ograde vezane za moju poziciju, a omogućavaju mi da kažem i neke stvari koje inače ne bih mogao reći, rekao je Puhovski.

Totalitarizam, kaže, treba razumijevati kao prisilno omasovljenje, a ne vezati ga za koncentracijske logore. Takve logore danas ima SAD, pa nitko neće reći da se radi o totalitarnom društvu, kao što je činjenica da neke totalitarne države, pa ni Jugoslavija, nisu imale takve logore.

– To omasovljenje ne znači nužno i brojnost, nego ukidanje individua u višu vrste tvorbe, kao nekog višeg bića. S jedne strane imate stotine tisuća podanika koji su sljubljeni u jedno, a s druge strane samo jednog govornika. Fidel Castro to je nazvao kupanjem uz masi. On je prijedlog ustava donio na poljanu kod Havane, gdje je dva milijuna ljudi naglas reklo “DA” ustavu, umjesto da to kaže 150 “prdo…”. Ali odlučuju li tu pojedinci iz mase zapravo? Što bi bilo kad bih ja, iz nekog reda u pozadini, htio iskazati svoju primjedbu u vezi ustava? Čak i da je želim dati, Castro je ne bi čuo, plastično je opisao Puhovski.

Totalitarizam funkcionira tako da se stvara privid podrške tako dugo dok ona zaista ne postane podrškom. Ne treba ga miješati s diktaturom, što je česta pogreška.

– Hitler i Staljin nisu bili diktatori nego totalitaristi, kao što ni Tito nije bio diktator. Diktatura počiva na strahu od nadmoći, a moć totalitarizma počiva na ljubavni spram vođe, što je perverzija. Ljudi koji su u masi slušali Hitlera imali su vanjske pokazatelje orgazmičkog zbivanja. Vjerujte mi, plakali su svi za Titom, ako ni zbog čega drugog onda zbog masovne histerije. Mudriji su plakali zbog straha od onoga što će doći.Američka vojska izgubila je tisuće vojnika jer su vođe u rat krenule a da nisu shvatile da Sadam nije bio diktator. Kad ubijete diktatora, režim pada, ali ne i totalitarni režim.

Totalitarni poredak od početka se usmjerava na uništenje naroda i građana, stvarajući podanike.

– Hrvatski puk je demos prvi put postao u ožujku 1990., do tada smo svi bili podanici. Totalitarizam uzgaja podaništvo, uvijek idealizacijom jedne ideologije koja nameće svoje prakse u javnom, privatnom, državnom i društvenom životu. Postoji zajednica, nema privatnosti, objasnio je predavač.

Organi represije su imali manje posla u totalitarizmu nego nakon njegovog pada, jer je zadaća poretka bila da vi niti ne izađete iz kuće i pomislite nešto napraviti. Dotaknuo se i NDH, koja nije bila država u pravom smislu riječi, jer nije kontrolirala dvije trećine teritorija, niti je imala vojsku oformljenu na način suverenih država. “To je bio koljački režim, a ne država”, rekao je.

U nastavku serije sličnih predavanja na Odjelu za povijest će u sljedećim mjesecima gostovati Robert Skenderović i Neven Sesardić.