Prije nekoliko tjedana činilo se da ove predsjedničke izbore neće obilježiti veliki broj kandidata za Pantovčak, no stvari su se stubokom promijenile te sada imamo deset ljudi koji žele biti predsjednik ili predsjednica Republike Hrvatske.
To su Zoran Milanović (SDP), Miroslav Škoro (neovisni), Mislav Kolakušić (neovisni), Katarina Peović Vuković (Radnička fronta), Dalija Orešković (Start) i dva bivša mostovca, Tomislav Panenić i Vlaho Orepić. Aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ) se službeno još nije kandidirala za reizbor, ali je dala izjave za medije u kojima najavljuje da će to učiniti. Najnoviji kandidat je pak ekonomist s Princetona Dejan Kovač, kojeg podržava HSLS, piše Index.
Kolinda Grabar-Kitarović
Plusevi
Aktualna predsjednica na papiru ima izvrsne kvalifikacije za funkciju koju obnaša: bila je ministrica vanjskih poslova i veleposlanica, što pokriva njene ovlasti u vanjskoj politici, te visokopozicionirana zaposlenica NATO-a, što je dragocjeno iskustvo u njenom svojstvu vrhovne zapovjednice. Zna se ponašati na međunarodnoj sceni, govori strane jezike, obrazovana je, mnogima i simpatična. O njenom raspojasanom navijanju tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu mišljenja su u Hrvatskoj podijeljena, no ne može se poreći da je u međunarodnoj javnosti time pridobila simpatije za Hrvatsku tako da se to definitivno računa kao plus.
Bila je i stabilna točka političkog sustava nakon drame koja je uslijedila poslije parlamentarnih izbora 2015. godine, kada su i SDP i HDZ pokušavali privući Most u koaliciju kako bi preuzeli vlast, što je trajalo mjesecima. Kolinda je dala prostora da se demokratski proces provede, ali je i reagirala kada se otišlo u nepodnošljivo odugovlačenje. Također, nije popustila pritiscima iz HDZ-a da Tomislavu Karamarku premijerski mandat da na lijepe oči, nego je inzistirala na poštovanju Ustava i dovoljnom broju zastupničkih potpisa kao preduvjetu za imenovanje mandatara.
Minusi
Nažalost, sve te Kolindine izvrsne međunarodne reference se u praksi lako pretvaraju u minuse. Dovoljno se sjetiti njenog tragikomičnog slaloma među državnicima na summitu NATO-a kako bi došla što bliže američkom predsjedniku Donaldu Trumpu ili zaskakanja američkog potpredsjednika Mikea Pencea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, što je potom javnosti predstavila kao ugodan razgovor iako im je susret trajao manje od 10 sekundi. Slikanje pred ogradom Bijele kuće da ne spominjemo.
Također, institucija predsjednika podrazumijeva i izbjegavanje sumnjivog društva, a tu se Kolinda nije proslavila. Baš obratno, nije joj bio problem predsjedničku kampanju lansirati u emisiji Velimira Bujanca, neonacista koji je osuđen jer je prostitutke plaćao kokainom, kao ni partijati sa Zdravkom Mamićem. Uostalom, spisak VIP uzvanika s Kolindine inauguracije savršeno podsjeća na to da aktualna predsjednica rado bira najgore moguće društvo.
Još jedan očit Kolindin minus je njena nedosljednost, koja se čini kao rezultat kombinacije neupućenosti u niz važnih tema – iako je predsjednica na doktoratu – i želje da se svima dopadne pa mijenja priču ovisno o tome kojoj se publici obraća. Primjera je pregršt, no možda su najpoznatije njene akrobacije oko pozdrava ZDS koji je prvo proglasila “starim hrvatskim”, pa onda ustaškim, pa onda i jednim i drugim, bez jasnoga stava osuđuje li ona njegovu upotrebu ili ne. Desničari su uvjereni da ih je izdala, a ljevičari da podgrijava filoustaške sentimente u društvu. Svojim vrludanjem u tom slučaju uspjela je, dakle, razočarati baš sve. Slično se postavila i u vezi s ratifikacijom Istanbulske konvencije.
Kolinda se pokazala i kao političarka koja nije sklona rizicima te je u nizu važnih društvenih tema propustila zauzeti jasan stav. Jedini pravi rizični potez koji je povukla u svom mandatu bio je posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu. On ju je na njenom domaćem terenu uvjerljivo nadigrao te joj je cijela stvar eksplodirala u lice.
Seriju gafova je proteklih tjedana okrunila s dva koja su možda i vrhunci njenog opusa: u Švicarskoj je u razgovoru za tamošnju javnu televiziju izjavila da hrvatska policija protuzakonito i nasilno protjeruje migrante u BiH, a na Kninskoj tvrđavi večer prije obilježavanja godišnjice Oluje izvela je bizaran šou zbog kojega je velik dio javnosti uvjeren da je bila pijana.
Zoran Milanović
Plusevi
Kao i predsjednica koju želi degažirati, Milanović na papiru ima dobre reference: iskustvo u diplomaciji, znanje stranih jezika, saborski mandat i obnašanje funkcije premijera na kojoj je ipak morao steći jasan uvid u unutarnje funkcioniranje hrvatskog političkog sustava.
Oni koji su s njim surađivali ističu da je Milanović radoznala osoba koja se kontinuirano obrazuje. Znakovit je primjer to što je tražio susret s poznatim francuskim ekonomistom Thomasom Pikettyjem kada je gostovao u Zagrebu.
Milanović nema problem izbjegavanja zamjeranja po svaku cijenu kao Kolinda, iako u tome zna pretjerati, ali spremnost da ulazi u sukobe kad treba ipak je plus u politici. Na međunarodnoj pozornici se uvijek umio držati dostojanstveno, a znao je kao premijer zauzeti mnogo više suverenistički stav od svih onih koji se danas pomodno pozivaju na suverenizam. Pojednostavljeno rečeno, Milanovićev se suverenistički stav naslanja na tekovine Tita i Tuđmana, dok se aktualni samozvani suverenisti napajaju suverenošću NDH, koja je bila skoro pa nepostojeća.
Tijekom svojeg premijerskog mandata Milanovićeva vlada je imala i nekih dobrih poteza, poput raspetljavanja drame oko kredita u švicarcima, i to pretežito na račun banaka koje su sve to i zakuhale.
Minusi
Paradoksalno, kandidatu koji u predsjedničku utrku ide sa sloganom “Predsjednik s karakterom” najveći je problem baš njegov karakter. Milanović je poznat kao svadljivac, čovjek kojemu je kada vidi vatru prvi impuls da u nju nalije još benzina, zbog čega je često sam znao sabotirati svoje dobre poteze i odluke. Takav je i konačan rezultat njegove vlade – mnoge dobre stvari koje su pokušali su sami uništili, a mnoge loše poteze su sami odabrali, bez ikakve prisile.
Također je previše uvjeren da je sve što mu izlazi iz usta suho zlato pa za njegove provale i non sequiture već postoji izraz “zoranizmi”.
Minus Zorana Milanovića je svakako i to što sam sebe nikad nije bio u stanju uvjerljivo politički samodefinirati pa je o sebi govorio kao o kalvinistu, liberalu, socijaldemokratu, konzervativcu i čemu već ne, a u predsjedničku utrku ulazi kao političar koji se bori za, kako kaže, progresivnu i modernu Hrvatsku, ali ne kao ljevičar. Na to se nadovezuje činjenica da je Milanović uspijevao biti u sukobu sa svojim tradicionalnim biračkim tijelom podjednako ili čak više nego s onima koji za njega nikad ne bi glasali.
Previše se okruživao poslušnicima i frendovima, njegovi kadrovski izbori su bili ljudi poput Tomislava Sauche i Milanke Opačić, a zamjetno je i da je oko sebe okupljao svojevrsni boys club, što se vidi i po imenima najužeg tima za predsjedničku kampanju. Nikad nije razumio niti htio razumjeti specifične ženske probleme i teme, što je veliki minus za jednog progresivnog političara.
Ono što je na vrhuncu kampanje konzervativnih snaga protiv Istanbulske konvencije izjavio o tom dokumentu primjer je tipičnog Milanovićevog sljepila. “Pisana konfuzno i kaotična je, a provedba neće biti mukte”, rekao je tada Milanović.
Miroslav Škoro
Plusevi
Škoro je čovjek koji kao estradni umjetnik zna okupiti masu ljudi te im satima držati pažnju, što nije nevažno u politici. Obrazovao se i doktorirao ekonomiju, što s obzirom na svoj estradni status nije morao, ali je htio. Očito je zainteresiran za svijet oko sebe, govori strane jezike i pokazao se kao uspješan biznismen.
Ima i ograničenog diplomatskog iskustva, putovao je svijetom, zna se ponašati te najvjerojatnije ne bi blamirao Hrvatsku na međunarodnoj pozornici. Škoro je i elokventan, ima određen šarm i smiren nastup, ali ne uspavljujući poput Ive Josipovića, što su također plusevi za nekoga tko želi biti predsjednik RH.
Škoro je i materijalno osiguran čovjek, koji kao predsjednik ni o kome ne bi morao ovisiti niti bi morao razmišljati o tome kako će osigurati egzistenciju nakon boravka na Pantovčaku, što znači da bi bio doista neovisan.
Minusi
Prvi očit minus Miroslava Škore je to što ga je kao predsjedničkog kandidata lansirao Velimir Bujanec. Predsjednik RH jednostavno ne bi trebao imati značajnije veze s takvim likovima. Intervju za Hrvatski tjednik, koji je prije samo nekoliko tjedana papu Franju proglasio Antikristom, također mu nije na čast.
Nadalje, Škoro je već u određenoj mjeri propali političar. Bio je neuspješni kandidat umjerene verzije HDZ-a za gradonačelnika Osijeka i neuspješni saborski zastupnik, koji je, doduše, za razliku od mnogih drugih časno otišao iz sabora kad je vidio da to nije mjesto za njega.
Nejasna je i njegova pozicija u političkom spektru iako se sam prethodno definirao kao hrvatski nacionalist te je u javnosti prepoznat kao kandidat krajnje desnice kojeg podržava jer se razočarala u Kolindu Grabar-Kitarović. Vrijedi podsjetiti i na njegovu šovinističku šalu iz 2003. godine kada je u povodu obnove Starog mosta u Mostaru otprilike izjavio da će ga Hrvati opet srušiti, kao i na bliskost s Branimirom Glavašem.
Škoro je proteklih godina imao i ozbiljnih zdravstvenih problema, zbog čega je bio na operaciji srca, a svoj prvi veliki intervju za medije, onaj za televiziju N1, naprasno je otkazao pozivajući se na zdravstvene probleme. Ako mu zdravlje ne dozvoljava da obavi jedan jednosatni intervju, kako misli obavljati predsjedničke dužnosti?
Mislav Kolakušić
Plusevi
Dok se u demokratskijim državama i zrelijim društvima sveučilišni profesori, suci i ostali pripadnici obrazovane više srednje klase bore da dobiju javni prostor kako bi se očitovali o relevantnim temama današnjice, shvaćajući to kao svoju građansku dužnost, u Hrvatskoj je baš obratno. Stoga se Mislavu Kolakušiću mora honorirati to što je kao sudac bio spreman detaljno, argumentirano i hrabro kritizirati raznolike poteze vlasti, od Milanovićevih odnosno Linićevih predstečajnih nagodbi do Plenkovićevog Lex Agrokora.
Kolakušić je prepoznao i da je sistemska korupcija rak-rana hrvatskog društva i političkog sustava te je naširoko i kritično govorio o toj temi, naročito u kontekstu pravosuđa koje vrišti za radikalnom reformom.
Ukratko, prepoznavanje važnosti problema korupcije i nefunkcionalnosti pravosuđa, što sustavno i odlučno godinama gura u fokus javnosti, najveći su Kolakušićevi plusevi. Sve pozitivne promjene koje se izrode na tom području, čak i ako ih on osobno ne provede, bit će izvršene i zahvaljujući njegovom pritisku.
Minusi
Kolakušić je prepoznao dva velika hrvatska problema, no rješenja koja za njih nudi su populistička, nerealna, pa čak i pomalo diktatorska. On želi postati predsjednik kako bi onda postao premijer, kako bi onda kao premijer bio i ministar policije i pravosuđa. Riječ je o idejama i metodama autoritarne vlasti, nekakve hrvatske verzije Vladimira Putina, što bi bilo fatalno za ionako klimavu hrvatsku demokraciju.
Nadalje, Kolakušić se pokazao lako uvredljivim, pa i bezobraznim prema novinarima koji su ga nakon uspjeha na izborima za Europski parlament pitali posve logična pitanja. Krenule su optužbe u gotovo hitlerovskoj maniri, da lažu i rade protiv njega. Čovjek koji je medijima godinama bio na raspolaganju odjednom ih je počeo tretirati kao neprijatelje kada je postao političar jer su se usudili raditi svoj posao i kad je riječ o njemu.
Ivan Pernar
Plusevi
Najbolje od svih kandidata zna koristiti Facebook kao alat političke komunikacije, naročito prema mladima, koje bi od svih konkurenata najviše mogao animirati da izađu na izbore. Hrvatska demokracija postaje gerontokracija u izvedbi glasačkog tijela koje pripada generaciji koja i jest dovela Hrvatsku na rub propasti na kojemu godinama pleše, tako da veće uključivanje mladih u politiku, pa čak i kao glasača Ivana Pernara, treba pozdraviti.
Pernar i Živi zid su također zaslužni što su u prvi plan gurnuli neke važne društveno-političke teme, poput deložacija i kreditnog ropstva, koje bi bez Pernarovih ekshibicija establišment mnogo dulje nastavio ignorirati.
Minusi
Promiče teorije zavjere, potpuno je nevjerodostojan, impulzivan, mijenja mišljenje nekoliko puta u roku 24 sata, kako se pokazalo tijekom spektakularnog raskola u Živom zidu. Spreman je, prema vlastitom priznanju, lagati, psihološki manipulirati, prijetiti, postavljati ultimatume i općenito se ponašati kao neotesani idiot ako zaključi da od toga postoji kratkoročna politička korist. Predsjednik ipak ne bi trebao biti takav.
Teško ga je zamisliti kao predstavnika RH na, primjerice, Općoj skupštini UN-a ili bilo kakvom važnom međunarodnom događaju. Još teže u ulozi vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga; tu se i Trump s nuklearnim šiframa u ruci čini kao sigurnija opcija od wannabe maršala Ivana Pernara, čiji je proklamirani vanjskopolitički cilj izvesti Hrvatsku iz NATO-a i Europske unije i tako je pretvoriti u suvremenu verziju Albanije pod vlašću Envera Hoxhe ili – Srbiju.
Vlaho Orepić
Plusevi
Vlaho Orepić je kao Mostov ministar unutarnjih poslova u vladi Tihomira Oreškovića učinio jednu veliku stvar – onemogućio je Tomislavu Karamarku i Vasi Brkiću, tada bliskima kao prst i nokat, da preuzmu kontrolu nad MUP-om. S obzirom na njihove agresivne nasrtaje i javne prozivke, trebalo je imati snage da se tome suprotstavi, a Orepić ju je imao.
Dokazao se i kao ekološki aktivist u dolini Neretve, a i kao pošten političar koji je napustio Most kada su krenuli sa svojim očitim skretanjem u klerikalnu desnicu. Sudionik je Domovinskog rata iza kojeg se ne vuku nikakvi kriminalni repovi, a i time se ne busa stalno u prsa, za razliku od mnogih drugih.
Minusi
U najavi svoje kandidature Orepić je odmah pokazao da ga se ne može ozbiljno shvatiti, udrobivši u nekoliko rečenica i Domovinski rat i parlamentarnu demokraciju i klimatske promjene i solidarno društvo i Ustav RH kao svoj program itd. Orepić istovremeno želi biti kandidat umjerene desnice, centra i umjerene ljevice, što je doista nesvakidašnji politički eksperiment, kakav se nažalost i može očekivati od šizofrene hrvatske političke scene.
Posao predsjednika ima važnu vanjskopolitičku komponentu, a Orepić se svojim prvim izletom u to područje – posjetom BiH i sastankom sa Željkom Komšićem – samo osramotio.
Orepić se za predsjednika nudi sloganom “Moj cilj je RED!”, no mediji su nedavno zabilježili da je svoj auto parkirao nasred nogostupa da bi u obližnjem kafiću popio jutarnju kavu i pojeo kiflu. Takve sitnice su itekako razotkrivajuće jer ako netko ne drži do toga da propisno parkira, teško da u kaos zvan Hrvatska može uvesti bilo kakav red. Jedino na što bi Orepić mogao inspirirati birače je – neizlazak na izbore.
Tomislav Panenić
Plusevi
Kao kratkotrajni ministar gospodarstva nije proizveo nikakvu aferu, a već i to je za kriterije koji vladaju u hrvatskoj politici plus. Pristojan je u javnoj komunikaciji i nije bahat, što je također više izuzetak nego pravilo među hrvatskim političarima.
Panenić je na neki način čovjek bez svojstava, što općenito nije plus, ali može biti u hrvatskom kontekstu, jer su svojstva većine njegovih kandidata više negativna nego pozitivna.
Minusi
Što li se dogodilo u glavi kratkotrajnog ministra gospodarstva i saborskog zastupnika Mosta Tomislava Panenića da pomisli kako bi on mogao postati predsjednik Hrvatske? Ili da bi se uopće trebao kandidirati? Od svih kandidatura ova je definitivno najapsurdnija, kao nekakav loš zaplet iz starih komedija o nesposobnom žandaru iz Saint-Tropeza s Louisom de Funesom, na čiju mlađu verzija podsjeća Panenić.
Čovjek koji je i dalje najpoznatiji po bizarnom skandalu s otuđivanjem stiropora iz firme u kojoj je radio te po tome što je pukao od smijeha dok je za saborskom govornicom slobodno asocirao na temu cijene banana, jednoga se dana probudio s mišlju da bi on trebao biti kandidat Mosta za predsjednika. Toliko je sve oko toga spretno izveo da ga je Most ekspresno izbacio iz svojeg saborskog kluba.
Katarina Peović Vuković
Plusevi
Kandidatkinja Radničke fronte je obrazovana i staložena te spremna ući u unaprijed izgubljenu bitku zbog ideala, što nije mala stvar u politici, naročito hrvatskoj, koja je obilježena sitnim kalkuliranjem i obećavanjem inkrementalnih promjena. Peović Vuković nudi nešto baš suprotno – radikalne i korjenite promjene.
Najveći plus njezine kandidature je što bi samom svojom prisutnošću u debatama mogla povući cijelu političku scenu malo ulijevo, što Hrvatskoj treba jer se već godinama pomiče udesno, te je danas centar nešto što bi nekad bila desnica, dok je fašizam dobio pravo građanstva. Peović Vuković ima priliku otvoriti neke nove teme i oživjeti neke stare, o kojima bi se trebalo više raspravljati, a gurnute su u zapećak.
Minusi
Peović Vuković je u svojem nastupu u “Nedjeljom u 2” pokazala da bolje funkcionira kao sveučilišna profesorica nego političarka. Ona je pretežito analizirala i educirala umjesto da vodi politiku. Ljevica je nekad znala ispucati fantastične parole (uostalom, sve je počelo s “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”), a Peović ne uspijeva nijedan svoj važan politički stav sažeti u manje od deset riječi, po mogućnosti pamtljivih. Također, radikalne ljevice se vladajući poredak nekad plašio, a danas je se poziva u najgledaniji politički talk show javne televizije, što dosta govori o radikalnosti te ljevice.
Radikalna borba Katarine Peović ne uključuje ni jedno jedino hapšenje, čak ni preventivno odnošenje u maricu, a kamoli priliku da pred buržujskim sudom kaže da priznaje samo sud Radničke fronte. Baš obratno, metode djelovanja Radničke fronte pretežito su buržujske, oni čak izlaze na liberalno-demokratske izbore, pobogu. Ljudi koji se pozivaju na Tita i Koču ipak bi trebali biti spremni umrijeti za svoje ideale odnosno napraviti nešto što bi opravdalo samoproklamirani radikalizam. Pitanje je i koliko su neke od ekonomskih ideja koje Peović zagovara provedive u praksi, jer ostaju prilično efemerne.
Dalija Orešković
Plusevi
Bila je izvrsna prva predsjednica Povjerenstva za sukob interesa i samo u jednom mandatu izgradila jednu od rijetkih institucija u Hrvatskoj koje su radile svoj posao. HDZ ju je zato i smijenio.
Orešković se i tijekom svojeg mandata i u mjesecima osnivanja stranke Start pokazala kao principijelna osoba, spremna direktno i jasno imenovati probleme hrvatskog društva, te osvježenje u ovoj učmaloj močvari u kojoj se ponajviše kalkulira i vodi krilaticom “ne bih se štel mešat”.
Kada je to trebalo, ušla je u sukob s predsjednicom Grabar-Kitarović, s HDZ-om, s SDP-om, s Katoličkom crkvom, s filoustašama i svima koji Hrvatsku vuku prema dnu, uvijek jasno argumentirajući svoje kritike i prepoznavajući prave probleme. Njeno inzistiranje na pretvaranju RH u pravu pravnu državu svakako je veliki plus.
Minusi
Teško se sjetiti kada je netko u toliko kratkom roku i toliko temeljito uspio proćerdati zavidan politički kapital kao Dalija Orešković. Nakon smjene bila je heroina lijevo-liberalne Hrvatske te joj se predsjednička kandidatura nudila na pladnju, no Orešković je odlučila osnovati stranku, kojih u Hrvatskoj već ima više od 100. Ili čak 200, jer nitko nije siguran.
Mogla je mjesecima obilaziti Hrvatsku i graditi terensku potporu među građanima kao antipod Kolindi, mogla je poentirati na borbi protiv korupcije protiv predsjednice koja uživa talambasati sa Zdravkom Mamićem, ali Orešković je sve to odbila te osnovala stranku, koju onda nije uspjela ni pravovremeno registrirati. Onda je pregovarala s drugim akterima na sceni i nije uspjela ni s kime od njih postići ikakav dogovor. Onda je, posve nepotrebno, izašla na europske izbore i krahirala. Onda joj se stranka de facto raspala. I sada je shvatila da ipak želi biti predsjednica, kada je samu sebe politički ruinirala.
Dejan Kovač
Plusevi
Vrhunski obrazovan ekonomist s Princetona pokazao je hrvatskoj intelektualnoj močvari kako se stručno znanje može koristiti za dobrobit društva. Kovač se angažirao oko istraživanja problema unutarnjeg uređenja Hrvatske te je o tome bio spreman i govoriti u javnosti, ne bježeći od novinara.
Iako mu se smiješi velika međunarodna karijera i iako je mogao ostati živjeti u SAD-u, Kovač se odlučio s obitelji vratiti živjeti u Hrvatsku, čime je i u praksi pokazao da ima vjere u našu bolju budućnost.
Prepoznao je nedostatak transparentnosti raspolaganja javnim novcem kao jedan od ključnih hrvatskih problema, koji omogućava desetljeća korumpirane i maligne vlasti HDZ-a, te će sigurno u kampanji plasirati nove ideje kakve su očajnički potrebne hrvatskoj politici i društvu.
Minusi
Prvi veliki minus Dejana Kovača je činjenica da ga je kao predsjedničkog kandidata podržao HSLS, marginalna i odavno kompromitirana stranka koja svoj parlamentarni status već nekoliko izbornih ciklusa može zahvaliti isključivo šlepanjem za HDZ-om. Kovač će u kampanji zapravo zastupati stavove koji znače i konačni nestanak propalog HSLS-a s političke scene.
Otvoreno je pitanje i kako će se snaći u nemilosrdnoj političkoj borbi, a predsjednička kampanja će biti baš to, te hoće li u medijima izgledati dobro i kada bude morao odgovarati na neugodna novinarska pitanja.
Enigma je zasad i po nizu svjetonazorskih pitanja, bez kojih se ne može odraditi predsjednička kampanja i koja su također važna za poziciju predsjednika Republike. Ne može se biti predsjednik samo s jednom temom.
