Novinarka Večernjeg lista o antiturističkom iskustvu iz Zadra: “Konobar nas nije htio poslužiti, jer je gazda tako naredio!”

Turistička sezona u punom je jeku. Baš kao nekada Zadar je krcat. Bilo da u dnevnu ili večernju šetnju krenete Kalelargom ili bilo kojom manjom kalom ili pak rivom (djelomično ograđenom jer je u renoviranju) svugdje – more ljudi.

I neka dobra, opuštajuća atmosfera u zraku. I onda kada to najmanje očekujete, zapravo – tako nešto uopće ne očekujete, dogodi se da vam jedan bahati, nezasitni, sramotni, prizemni “ljudski” detalj za trenutak zasjeni ugodnu večer.

A dogodio se on preksinoć, tijekom prve večeri već tradicionalnog zadarskog obilježavanja “Noći punog Mjeseca”.

Nakon višesatne šetnje, teta i ja odlučujemo se počastiti večerom. Prolazimo omanjim trgom čiji su veći dio prostora, točno ispred ulaza u velebnu zgradu Županijskog državnog odvjetništva te Županijskog i Općinskog suda, zauzeli stolovi dvaju restorana. Ugledamo jedan manji prazan stol i sjedamo za njega. Eto i konobara. Kažemo da bismo večerale nešto riblje pa ga molimo jelovnik. On nas najprije pita zar smo samo nas dvije za večeru. Kada mu uzvraćamo potvrdno, on će na to:

– Onda vas neću moći poslužiti. Moram vas zamoliti da odete jer je ovo stol za 4 osobe.

“Morat ćete se dignuti i otići”

Teta mu tad kaže da smo mi htjele sjesti za stol za dvije osobe, no da je njih tek nekoliko i da su svi već zauzeti, a ovaj je stol bio jedini slobodan. Predlaže mu da nam onda on nađe stol za dvije osobe. Konobar odgovara da je trenutačno tih nekoliko stolova za dvije osobe zauzeto.

– Čekajte, vi nama želite reći da se mi sad moramo dignuti i otići jer nam vi ne želite dati večeru samo zato što smo za ovaj manji stol sjele nas dvije? – pitam konobara ni sama ne vjerujući da tako nešto uopće moram izgovarati.

– Da, morat ćete se dignuti i otići – kratko će konobar. U nevjerici ga pitam čuje li on sam sebe što govori i kako mu nije neugodno takvo što govoriti.

– Nije to do mene. To je gazdina odluka. Gazda je naredio da se za stolom za četiri osobe ne smiju posluživati dvije osobe – sliježući ramenima uzvratio je konobar još jednom ponovivši da ćemo morati otići. Bila sam u totalnom šoku od tolike količine bezobraštine, nekulture pa, ako baš hoćete, i primitivizma. Mogu samo zamisliti što pomisle strani turisti koji se nađu u istoj situaciji kada im konobar, umjesto ljubaznog uzimanja narudžbe, kaže da se moraju dignuti i otići te tako osloboditi stol kako bi se moglo zaraditi na dodatna dva tanjura više. Sramota. A restoran u kojem možete doživjeti ovo antiturističko iskustvo usred Zadra zove se – La cucina. Čisto da znate. U Zadar ljeti dolazim već 42 godine i ovako nešto nikada do sada nisam doživjela. Želim vjerovati da je ovo bilo prvi i zadnji put.

Simpatična konobarica iz Ukrajine

Iako ogorčene, teta i ja odlazimo iz restorana u kojem smo neželjene malobrojne gošće i zalazimo u pokrajnje uličice. Dolazimo do restorana Stomorica. Svi su stolovi puni. I manji i veći. Dok razmišljamo hoćemo li produžiti dalje, prilazi nam konobarica i pita želimo li večerati. Nakon što joj potvrdno odgovaramo, ona nam uzvraća da malo pričekamo i čim se neki stol oslobodi neka samo slobodno sjednemo. Teta joj napominje da smo samo nas dvije, a konobarica kaže. “Nema veze, kad se oslobodi bilo koji stol samo vi sjednite.” Nije prošlo ni pet minuta i nas smo dvije već sjedile za stolom. I on je bio za četiri osobe.

Prilazi nam druga konobarica, pozdravlja nas na engleskom jeziku i pita što želimo naručiti. Pomislivši kako ona misli da smo strankinje, uzvraćam da možemo razgovarati na hrvatskom, na što konobarica na engleskom nastavlja da hrvatski jezik još uvijek ne govori. Pitam je otkuda je i doznajem da je Ukrajinka. Ukratko, na tom smo mjestu teta i ja ugodno večerale za stolom za četiri osobe, a cijelo vrijeme za naš se i nekoliko okolnih stolova brinula sitna, plavokosa, simpatična, brza, spretna i ljubazna Ukrajinka. Željela sam je još štošta pitati, no vidjeh da je užurbana i posvećena poslu pa je nisam htjela ometati i usporavati. Tek na kraju, odlazeći, zaželjeh njoj, njenoj obitelji i njenoj zemlji svako dobro. Kazah: “Slava Ukrajini”, na što se ona blago nasmiješila i zahvalila.

“Nitko odavde ne želi raditi kao konobar”

Teta i ja potom šetnju Zadrom nastavljamo dalje. U jednom trenutku, u blizini crkvice Gospe od Zdravlja, prolazimo pored restorana Teatar (službeni je naziv “konoba Teatar”, no pristalije je to nazvati uličnim restoranom). Malo zastanemo. Do nas dolazi konobar i pita može li nam predložiti štogod za pojesti. Kažemo mu da smo upravo večerale na drugom mjestu, ali u kraćem razgovoru s njim doznajemo zanimljivu priču. On je s Kosova, po struci je električar i svaki dan od 6 sati ujutro do poslijepodneva postavlja klime. Onda se samo brzo istušira pa od 15 sati do kasno u noć radi kao konobar u tom restoranu jer gazda ne može naći lokalne konobare.

– Ja to ne mogu shvatiti. Nitko odavde ne želi raditi kao konobar. Prava je muka naći i kuhara kojeg se plaća i trostruko više nego konobara – kazao nam je simpatični konobar rodom s Kosova koji je u Hrvatsku stigao prije tri godine.
I eto, bila je to jedna zadarska noć punog Mjeseca. Bilo bi divno da se u njoj nije zbio onaj nemili događaj s početka teksta koji ni Zadru ni nama kao turističkoj zemlji nimalo ne služi na čast, ali ostaje uvjerenje da su takva ponašanja samo rijetki, pojedinačni primjeri koji će biti iskorijenjeni, piše Božena Matijević, novinarka Večernjeg lista.


Vijesti Antene Zadar slušajte na 97,2 MHz, te online na 972.fm na svaki puni sat od 8 do 16 sati. Slušajte i Jutarnju kroniku radnim danom u 7 sati. Svakako nas pratite i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube. Preuzmite naše aplikacije za iOS i Android uređaje, kako bi vam bili još dostupniji u svakom trenutku.

Jutarnja kronika dostupna je i na svim ovim sjajnim podcast platformama:

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...