Anja, paška čipkarica: “Za jednu naušnicu promjera četiri centimetra treba mi pet sati rada”

Izoliranost, ograničene mogućnosti za zapošljavanjem i nesadržajnost glavni su razlozi depopulacije otoka.

Prema zadnjim podacima statističkog zavoda, najveći pad broja stanovnika uz Rab i Korčulu, imao je otok Pag. Izgubio je 720 ljudi u posljednjih deset godina.

Anja Prtorić, rođena Zagrepčanka svjetla je točka ove porazne statistike.

22-godišnja dizajnerica, mlada supruga i majka rano je spoznala da je mir ljepota života. Iskoristila je sve prednosti otoka i osim kvalitetnog okruženja za svoju malu obitelj, počela graditi interesantan posao.

Već desetljećima ljudi otoke napuštaju, ti si djevojka iz metropole koja je odlučila svoj život provesti na otoku Pagu. Kako si se odvažila na taj korak?

Cijeli život sam ljetovala na Pagu, u Mandrama i oduvijek je postojala velika ljubav prema otoku. More mi je još od srednje škole bilo najveća inspiracija. Jedno ljeto sam odlučila da je to to, u međuvremenu sam upoznala svog sadašnjeg supruga, zaljubila sam se i više nije bilo previše premišljanja.

Kako su reagirali roditelji i prijatelji na tvoju životnu odluku? Jesu li te odgovarali, je li bilo skepse?

Moji nisu baš bili oduševljeni tom odlukom. Inače ljudi rade obrnuto, iz manjih sredina sele u gradove, ali kada su shvatili kolika je uistinu moja želja, više nisu imali što reći i podržali su me u svemu. Prijatelji su mi govorili ‘jesi normalna, pa daj, tu smo u Zagrebu svi, dole nemaš nikog’. Ja sam ipak izračunala da nije pre daleko putovati do Zagreba, sve ih vidjeti kada poželim, popiti kavu. Naravno, bilo me strah. Kod svih novih životnih odluka postoji doza sumnje, pogotovo što se tiče posla s kojim se bavim, u Zagrebu je sigurno više prilika koje se pružaju. Ipak, meni se na kraju pokazalo da možeš raditi i uspjeti gdje god da jesi.

Što ti nedostaje od onoga što pruža gradski život, a koje su one najljepše prednosti otoka koje ljudi s asfalta nemaju?

Fali mi otići na kavu gdje nikoga poznatog ne možeš sresti. To je jedino. Na otoku gdje god da ideš, uvijek te netko zna. To je ustvari prekrasno, ali u Zagrebu ako imaš loš dan i želiš biti sam sa sobom, odeš negdje gdje nikoga ne vidiš i ne čuješ. A na otoku, s druge strane, imam mir, mir, mir… Samo to jutro kada pogledam u more i popijem kavu, nezamjenjivo

Kao diplomirana primijenjena umjetnica umjetnosti i dizajna zaljubila si se u pašku čipku. Što te kod nje najviše fasciniralo?

Fasciniralo me kako iz običnog konca i i tanke igle može nastati nešto tako kompleksno, s toliko detalja. Ta količina preciznosti u nečem tako malo i krhkom oduševljava me još uvijek, iz dan u dan… I kad šijem i kad crtam, jednostavno joj se divim.

Je l’ ti bilo teško svladati vještinu čipkarenja? Koliko je ona kompleksna?

Zahtjeva jako dobru koncentraciju, pedantnost, strpljivost. Ako nemaš mirnu ruku i vrijeme koje ćeš odvojiti, nema smisla ni počinjati. Što se tiče samog znanja o čipkarenju, držim da ga svatko može savladati, ali za izradu je stvarno potrebno htijenje. Moraš imati svoj mir. Raditi deset minuta pa stati, od toga nema ništa. Meni je neisplativo  uopće započinjati rad ako ne sjednem par sati u komadu i posvetim joj se. Po prirodi znam biti nervozna oko mnogo stvari, pa su se svi čudili kako to usp0jevam. ali baš u čipkarenju pronalazim svoj mir, to je dobra terapija, umjesto joge, ha, ha.

Osim igle, konca, jastučića kažeš da za izradu čipke prije svega treba mnogo vremena. Koliko ti treba da izradiš jedan par naušnica koje si nam prezentirala?

Da sjednem u komadu, treba mi pet sati za jednu naušnicu promjera četiri centimetra. Traje. Baš sam u izradi jedne od pola metra i stvarno ne znam kada će biti gotova, ha, ha.

Više nisi samouka, službeno si postala paška čipkarica. Za to si primila i diplomu. Imaš 22 godine, jesi li najmlađa među njima?

Što s tiče projekata koje radim od čipke, mislim da jesam najmlađa. No, u osnovnoj školi u Pagu postoji radionica na kojoj djevojčice uče tehniku čipkarenja.

Škola paške čipke ove godine slavi 117 godina postojanja. Koliko polaznica bude u njoj?

Malo, nažalost malo. Nas tek nekoliko. To su uglavnom starije gospođe koje se dođu prisjetiti vještine. Što se tiče muškaraca, bio je samo jedan otkad škola službeno postoji.

Primijenjena si umjetnica, pašku čipku spojila si s modernim elementima. Izrađuješ interesantne naušnice, jesi li razmišljala da se aktivnije uključiš u svijet mode i dizajna?

Sada mi je plan spojiti pašku čipku s nekakvim otkačenim dizajnom. Što se tiče izvedbe, to bi bilo u obliku printa na majice. Crtam mornare, gospođe, ribe, hobotnice…, u svakom tom obliku pojavljuje se čipka. Na taj neki način želim je približiti mladima. Krećem u izradu nakita s kombinacijom epoxy smole. Smatram da bi se na taj način čipka više očuvala, ona je jako osjetljiva, izuzetno bijela i treba joj nekakva zaštita. Vjerujem da će spoj elegancije i neke glomaznosti i masivnosti biti pun pogodak.

Tko su kupci tvojih djela?

Uglavnom žene u 30-im, 40-im godinama života. Što se tiče izložba i slika, uglavnom stranci. Njima je to lijep suvenir, nešto što nije uobičajeno, već autohtono.

Nedavno si postala majka, imaš krasnu djevojčicu koju ćeš odgajati na otoku, hoćeš li je kad poraste učiti vještini čipkarenja?

Voljela bih, naravno. I ja sam počela sa svime uz majku koja je kreativna. No, vidjeti ćemo još što će nju zanimati.