Drago Čulina o današnjim komentatorima: “Puno pametuju, a ne poznaju u dovoljnoj mjeri sport!”

Najbolji sportski radio komentator ikada u Zadru je svako Drago Čulina (79), koji je generacije ljubitelja košarke u našem gradu oduševljavao svojim energičnim i temperamentnim prijenosima. Tranzistori, koje smo još kao dječaci držali u rukama – su bučili! Subotom navečer radijski prijenosi, a u eteru redom Čulina, Pezzi, Kubura, Kamenjašević, Stefanović, Dodig, Kokolj, Šoč, i ostatak radijske ekipe koja je prenosila košarkaške utakmice nekada najjače lige u Europi.

– Počet ću s dobrim stvarima. Pozitivno je što današnji sportski komentatori imaju hrabrosti, govore puno toga, ali i ono što ne znaju. Sami sebe, onda kada razviju priču, uvjeravaju u to da su nešto dobro napravili, ali nisu. Loše je to što nisu u dovoljnoj mjeri jezično obrazovani, najviše mi smeta što brkaju dativ i akuzativ. Mali broj među današnjim reporterima su oni koji u dovoljnoj mjeri poznaju sport. To znači, da se nisu, ako prenose nogomet, bavili tim sportom, ili košarkom, ako prenose košarku. Nemaju osobitog poznavanja same igre. Inače, su im “jezične melodije” krive, također, i naglasci im nisu u standardima hrvatskog jezika. Sve manje slušam reportere, pogotovo radijske, dok na televiziji isključim ton. Reporteri me jednako nerviraju i na radiju i na televiziji, govori legenda sportskih radio prijenosa i nastavlja:

– Kada TV komentator govori kako je lopta, na primjer, na lijevoj strani, ali ja to sve vidim, nema potrebe to govoriti. Ono što bi reporter trebao reći on ne govori. Zašto? Zbog toga što ne razumije igru! Prije, u moje vrijeme, da bi uopće postao sportski reporter morao si proći audiciju, kako bi se čulo kakva ti je boja glasa. To su ocjenjivali ljudi koji su za to bili stručni, i oni su nas “tesali”! Užasno smo se bojali lektora da nam, kojim slučajem, ne kaže, kako smo napravili nešto krivo. Imali smo i fonetičare s kojima smo radili vježbe.

Košarkaški glas ponovno se dotaknuo sportskih reportera:

– Da bi postao sportski reporter, najprije moraš biti talentiran, ali moraš ujedno i voljeti taj posao. Sam talent nije dovoljan, jer moraš se izgrađivati i učiti. Nekog posebnog uzora nisam imao u reporterskoj karijeri. Možda jedino DJ-evi s Radio Luxembourga. Kada sam prenosio sportske utakmice nisam previše pametovao. Nisam iznosio svoje stajalište, nego sam bio realan i govorio ono što se na terenu događa. Koliko god sam mogao glumiti da znam, nikada nisam mogao biti, uzet ću kao primjer, Tomislav Bašić, Josip Skoblar, Pino Giergia i Krešimir Ćosić jer su to bili “kraljevi”, ali sam učio od njih kroz savjete što su mi davali, govori Čulina i spominje još jednog doajena sportskog radio novinarstva:

– Edo Pezzi je moj prijatelj. Da sam vlasnik bilo koje svjetske radio postaje, prvi bez kojeg ne bih mogao zamisliti program je upravo Pezzi. Edo je najtemeljitiji reporter kojeg sam upoznao. Jednom prigodom Pezzi je došao prenositi utakmicu Bayer Leverkusen i Split, a ja sam bio u Koelnu. Obećao je da će prihvatiti ručak na kojeg sam ga pozvao. Na kraju je Pezzi odustao od ručka, jer se morao pripremati za radio prijenos. Htio sam reći, kako je upravo priprema za prijenos jako bitna. Današnjim sportskim radijskim reporterima bih poručio neka se usredotoče na ono što vide na terenu, a ne da pametuju svojim komentarima, jer me njihovi komentari ne zanimaju. Zanimaju me komentari stručnjak.

Za kraj se šjor Drago prisjetio i još nekih reportera bivše države:

– Puno puta mi je dok sam prenosio utakmice KK Zadra znao pucati glas. Sve na kraju ispadne dobro, malo sam predahnuo, regenerirao se i nastavio dalje. Od reportera bivše Jugoslavije poznavao sam televizijske sportske komentatore Dragana Nikitovića, Vladanka Stojakovića i Milojka Pantića, s kojima sam radio Olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine. S radija sam znao simpatičnog Ristu Kuburu i doajena Marka Markovića. Sve su to bili izvrsni profesionalci. Često sam s Kuburom i Markovićem zajedno prenosio utakmice iz beogradskog Pionira ili iz Čačka, pa su mi bili na usluzi za sve što mi je bilo potrebno, zaključio je Drago Čulina.