PREKRASAN PROJEKT PREPUN PREDIVNIH LJUDSKIH EMOCIJA Obitelj, prijatelji i planinari grade sklonište na Velebitu u spomen na Marka Novkovića…

Humanost, prijateljstvo, nesebičnost, hrabrost, plemenitost, dobrota… Zadar!

Malo, premalo, i riječi je, i pojmova, i izraza. Puno ljudskih, toplih, emocija.

Duša, srce, veliki poput Velebita. Poput Marka. Poput vjerujemo većine nas…

“Da vam ispričam priču u koju duboko vjerujem. Ovo je nešto na što sam naslonio kompletnu osobnost, duh, vjeru i ljubav prema prijatelju. Ljubav koja više nema kamo otići, ostaje samo u meni i među mojim prijateljima. Postoje noći kada ta ljubav odjekne do njega. Ono što tragičan odlazak nekoga s kim ste povezali ne ideje, ne namjere, ne interese, nego dušu, ostavlja, mnogi nikada neće saznati – što zapravo znači biti prijatelj, a ne imati ga.

Ono što smo u jednom trenutku poželjeli kao prijatelji bilo je jedno malo planinarsko sklonište na planini Velebit. Drvena kućica koju smo, svojom namjerom i trudom, izgradili da nosi njegovo ime. Da nas podsjeća da je tu, a druge, koji ga ne poznaju, da saznaju da je bio, da je bio naš prijatelj, Marko Novković.

U prvoj godini, od ideje do početka gradnje, sve je išlo kako treba. Akcijom za prikupljanje donacija skupilo se tada dovoljno novca za izgradnju skloništa. I krenuli smo korak po korak. Svaki dan, cijeli dan. Svi prijatelji besplatno su odvajali svoje vrijeme i poklanjali ga za sklonište, za prijateljstvo, za sjećanja. Kroz suze i smijeh, i opet kroz suze, doveli smo sklonište do faze u kojoj nam je trebala procjena pročelnika GSS-a i glavnog odgovornog za transport skloništa na Velebit.

Međutim, oni se ne pojavljuju. Ne javljaju se. Radove nismo mogli nastaviti jer prijevoz skloništa helikopterom nije jednostavna stvar. Gospodin Darko Gavrić Čerčo i bojnik Jović pokušavaju mjesec dana dogovoriti kada će pogledati sklonište i dati detaljna uputstva kako pripremiti kućicu za transport helikopterom. Međutim, Čerčo mu se ne javlja na pozive. U tom periodu zavlačenja, netko je opljačkao i devastirao dio skloništa. Kako nismo mogli nastaviti radove, nitko nije dolazio, a netko iz Gaženice je primijetio da se ne dolazi i opljačkao sklonište…

Bojnik Jović odluči sam doći, i nađemo se na sastanku u Zadru. Dogovorimo sve i mi krenemo pripremati sklonište prema dogovoru koji imamo. U drugom mjesecu počinje rat. Rusija napada Ukrajinu. NATO naređuje Hrvatskoj da pošalje sve svoje helikoptere za Ukrajinu. Hrvatska ostaje sljedeće dvije godine s manje resursa nego što joj treba za normalno funkcioniranje i obavljanje zadataka.

Sklonište polako svi odbacuju. Vide da se ideja ne provodi do kraja. Mogućnost da će biti podignuto postaje sve manja. Počinju nas prebacivati iz hangara u hangar, nigdje više nismo poželjni. Prijatelji slabijeg karaktera tiho se povlače iz priče, ali ne i neprimijećeno. Boli. Užasno boli. Dolazim često sam, pustim pjesmu Brucea Springsteena i odem…

Mijenjaju se ministri, mijenjaju se zapovjednici. Prolaze godine. Štitimo sklonište da se ne raspadne. Čuvamo ga kako znamo i umijemo. Nekako nikad nije zapelo u mom srcu da neće uspjeti. Mora uspjeti. I uspjet će!

Prije deset dana, poziv. Bojnik Jović. “Ej, Toni, kako si? Ide, Ti?” “Evo, vratio sam se nakon šest mjeseci misije. Slušaj, sklonište ide u devetom mjesecu!” Poklopim i plačem. Plačem još tri dana. Javljam svima, sretan i tužan.

Kreće akcija. Ušli smo u završnu fazu pripreme skloništa za transport na Rudine, na Velebitu. U sljedećem periodu izvest ćemo pripremu do kraja. Nažalost, neke stvari su propale i trebamo ih ponovo kupiti. Sredstva koja imamo nedostatna su da sve ovo izvedemo do kraja. Sada prikupljamo dodatna sredstva kako bismo osigurali da, kada sklonište stigne na Velebit, ondje više neće biti mogućnosti niti načina da kažemo da nam nešto nedostaje. Ono što imamo, s tim ćemo raditi.

Može se dogoditi svašta, kao što je rat u dva mjeseca od sastanka promijenio planove, ali duboko osjećam da će krajem devetog mjeseca sklonište biti na Rudinama. Prijatelji i poznanici, moji i Markovi, trebate mi u ovom periodu kako bismo zajedno pripremili i napravili da ta kućica može sakriti jednog planinara od kiše, vjetra i oluje. Da može ponuditi jutarnju kavu u proljeće s predivnim pogledom na dijelove Visočice, šume i livade koje su ispred nje…” – Toni Opačić.

Što su četiri godine u svemiru nedostajanja?

-Nakon 4 godine bez prijatelja Marka, projekt planinarske kućice na Velebitu njemu u čast bliži se kraju i još jednom treba nam Vaša pomoć. Ako možete odvojiti mali iznos koji će pomoći u prikupljanju sredstava za krajnju fazu planinarskog skloništa ‘Marko Novković’, i donirati na račun, bili bismo Vam jako zahvalni. Puno hvala!- poručili su obitelj, prijatelji i PD Paklenica.

Opis plaćanja i ostalo na slikici su ispod teksta… (PL)